SEDRA
Kako je sve počelo...
Temeljni fenomen Nacionalnog parka „Krka” jest tufa, iz vode istaloženi vapnenac, koja je oblikovala sedrene barijere.
Sedra, tufa, travertin, bigar ili vapneni mačak naziv je za kalcijev karbonat (vapnenac) koji se u tekućicama taloži iz vode na različite vrste podloga. Sedra je temeljni fenomen Nacionalnog parka „Krka“: postanak i razvitak sedrenih barijera oblikovao je današnji izgled riječnog korita i obilježja živoga svijeta Krke. Sedra je česta pojava u površinskim tokovima dinarskoga krša, ali rijetko gradi slapove poput onih na Krki.
Nastajanje sedre, osedravanje, stalan je i dinamičan proces međusobnog djelovanja fizikalno-kemijskih činitelja i živih organizama u vodi. Znanje o tome procesu raslo je postupno: najprije je postanak sedre objašnjavan radom živih organizama, zatim radom neživih tvari i fizikalno-kemijskih procesa, potom, na kraju, djelovanjem neživa i živa svijeta, biljnih i životinjskih zajednica.
Sedra se može taložiti samo u vodama u kojima ima dovoljno otopljena kalcijeva hidrogenkarbonata. Dok se procjeđuje kroz površinski sloj zemlje, voda reagira s ugljikovim dioksidom. Takva je voda blago kisela pa otapa vapnenac i tako se obogaćuje kalcijevim hidrogenkarbonatom.
Teren kroz koji protječe Krka izgrađen je od vapnenačkih stijena i stijena povezanim s njima, koje se jednim imenom zovu karbonatne stijene. Te se stijene lako otapaju a tvore zanimljive oblike na površini i u podzemlju. Riječna voda, u kojoj ima mnogo ugljikova dioksida, otapa vapnenačke stijene obogaćujući se kalcijevim hidrogenkarbonatom. Na mjestima rasprskavanja vode dolazi do poremećaja kemijske ravnoteže, te iz kalcijeva hidrogenkarbonata nastaje znatno manje topljiv kalcijev karbonat ili kalcit (CaCOɜ), koji se izlučuje i taloži u obliku sitnih kristala.
Da bi došlo do taloženja sedre (vapnenca), nije dovoljan samo kalcijev karbonat otopljen u vodi. Važni su još i neki drugi uvjeti: temperatura, osobito u ljetnom (vegetacijskom) razdoblju, zatim prozračnost vode, rasprskavanje vodenih čestica, pH vrijednost vode, brzina vodenoga toka i sama podloga tekućice. Treba također znati kada prestaje razarajuća (erozivna) snaga, a kada počinje taložna (akumulacijska ili sedimentacijska) moć vodenoga toka.
Istraživanjem izotopnih karakteristika istaloženog CaCOɜ i određivanjem utjecaja hidrodinamike na prijenos ugljika i taloženje CaCOɜ, utvrđeni su uvjeti koji kontroliraju formiranje sedrenih barijera rijeke Krke. Izračunom indeksa zasićenosti kalcitom, aragonitom i dolomitom, utvrđeno je da je rijeka Krka uglavnom prezasićena kalcitom tijekom cijele godine. S druge strane, za visokog vodostaja dolazi do intenzivnog taloženja kalcita, što rezultira nezasićenošću vode kalcitom. Do kemijskog taloženja kalcita dolazi zbog procesa otplinjavanja u vodi koja prska što rezultira nastajanjem kaskada i slapova. Veoma važnu ulogu pri tomu imaju tzv. sedrotvorni organizmi (alge i mahovine), koji imaju sposobnost zadržavanja istaloženog kalcijevog karbonata i stvaranja sedrenih naslaga.
Sami fizikalno-kemijski procesi ne mogu stvarati sedrene naslage na rijeci, niti barijere. Za to su potrebni i živi organizmi koji imaju sposobnost zadržavanja istaloženog kalcijeva karbonata i stvaranja sedrenih naslaga.
Na mjestima rasprskavanja i prozračivanja vode takvi organizmi nalaze povoljne uvjete za naseljavanje, tj. za život im odgovaraju vlažna kalcifilna staništa. Najčešće su to kalcifilne mahovine (briofiti), koje imaju značajnu ulogu u zadržavanju sedre pa ih nazivamo mahovine sedrotvorci.
U svim biološkim i ekološkim raspravama o živom svijetu krških voda govori se o sedrotvornim zajednicama i sedrotvorcima. Živi svijet dna rijeke naziva se bentosom. U ekološkom pogledu, sedrotvorne zajednice zasnovane su na trima sastavnim kategorijama: primarnim proizvođačima (biljkama), potrošačima (životinjama) i razlagačima (bakterijama, gljivicama i životinjama koje se hrane odumrlom organskom tvari).
Sedrotvorne mahovine nastanjuju u velikim masama skoro sve dijelove slapova, ali se uglavnom zadržavaju u vodi, uz samu vodu ili na vlažnim staništima, pa ih nema samo na mjestima na kojima voda miruje. Na slapovima rijeke Krke pronađena je ukupno 41 vrsta mahovine, od kojih su 33 vrste porofitne, a ostale aporofitne, tj. one koje ne sudjeluju u stvaranju sedre.
Prema biljnim ili životinjskim organizmima koji sudjeluju u gradnji vapnenačkih naslaga, razlikujemo više oblika sedre: kratoneurumsku, briumsku i didimodonsku, koje su dobile ime po sedrotvornim mahovinama (Cratoneurum commutatum, Brium vebtricosum i Didimodon tophaceus), te hironomidnu, gastropodnu i trihoptersku, koje su dobile ime po sedrotvornim životinjskim skupinama trzaljaca (Chironomida), puževa (Gastropoda) i tulara (Trichoptera).
Vodene mahovine najbrojnije su na mjestima rasprskavanja vode pa je tu i taloženje kalcijeva karbonata najveće. Istaloženi kalcijev karbonat hvata se, uz pomoć algi, na busenove mahovina i oblaže ih. Tako nastaje sedra u najrazličitijim oblicima. Rastom mahovina povećava se taložna površina pa zajedno s mahovinom raste i sedra. Osim sedrotvornih mahovina, u procesu zadržavanja kristalića kalcita važnu ulogu imaju i razne alge i cijanobakterije. One žive na izdancima mahovina i luče sluz na koju se lijepe kristalići kalcita. Oko tih kristalića stalno se nakupljaju novi te tako počinju stvarati sedrene nakupine. S vremenom iz nakupina nastaju barijere koje izgrađuje vapnenac prepun ostataka mikroskopskih algi i okamenjenih vodenih mahovina.
U sedrotvornim zajednicama primarni su proizvođači mahovine, nitaste alge i obraštajne alge na biljkama i čvrstim podlogama. Nitaste alge s mahovinama vrlo često čine mozaičnu strukturu vegetacijskog pokrova sedrotvornih biotopa. Vegetaciju obraštajnih alga na busenovima mahovina, nitastim algama i kamenitim podlogama čine alge kremenjašice.
Vegetaciju obraštajnih algi na busenovima mahovina i na kamenitim podlogama čine dijatomeje ili alge kremenjašice.
Prisutnost algi i mahovina važan je preduvjet za stvaranje sedre, posebice za njezin oblik. Vegetaciju obraštajnih algi na busenovima mahovina i na kamenitim podlogama čine dijatomeje ili alge kremenjašice. Na istraživanim lokalitetima rijeke Krke zabilježeno je ukupno 276 svojti dijatomeja, s njihovim varijantama i formama, svrstanih u 69 rodova. Zbog svoje osjetljivosti i brzog odgovora na fizikalno-kemijske i biološke promjene u vodi, one su izvrsni biološki indikatori. Upravo su mikrostaništa kakva su prisutna na Krki hotspot raznolikosti slatkovodnih algi.
Dijatomeje ili alge kremenjašice jednostanični su autotrofni organizmi koje karakterizira silicificirana ljušturica zvana frustula. Čine i do 70 % ukupne autotrofne komponente u obraštajnim zajednicama, koje imaju važnu ulogu u fiksaciji ugljika. Možemo ih pronaći u gotovo svakom vodenom okolišu, a dominantan su oblik biljnog života u ekosustavima leda. S 12 000 opisanih vrsta, najbogatija su skupina algi: pretpostavlja se da bi broj vrsta mogao iznositi i 100 000. Dijatomeje stvaraju naslage, tzv. kremenu ili dijatomejsku zemlju. Koriste se kod monitoringa voda i monitoringa toksičnih i invazivnih vrsta, kod proučavanja klimatskih promjena, te specijacije i evolucije. Dijatomeje su alge koje imaju prozirne frustule građene od silicijeva dioksida. Silicij je osnovni element stakla, a hidratizirane forme čine opal, tako da se dijatomeje često nazivaju alge u kućici od stakla ili opala.
Najučestaliji rodovi dijatomeja u rijeci Krki jesu Navicula, Gomphonema i Cymbella. Na izvoru Krke zabilježeno je 25 svojti, u gornjem toku 52, na području ujezerenja podno manastira Krka 105, na Roškome slapu 150, u Visovačkom jezeru 126, na transektu od pristaništa Lozovac do Visovačkog jezera 93 a na Skradinskom buku 147. Najveća raznolikost svojti (81) i rodova (40) zabilježena je na lokalitetu močvarnog ujezerenja efemeralnog karaktera kod Roškoga slapa i u Marasovića jezeru kod Skradinskoga buka.
Projekt Dijatomeje rijeke Krke – od izvora do ušća, čiji je cilj bilo dobivanje sustavnog popisa dijatomeja na području rijeke Krke te izrada trajnih preparata, potaknuo je osnivanje Hrvatske nacionalne zbirke dijatomeja. Riječ je o kolekciji trajnih mikroskopskih preparata uzoraka dijatomeja sakupljenih na području Hrvatske i prvoj institucionalnoj zbirci algi kremenjašica u Hrvatskoj. Zbirka broji više od šest tisuća preparata, koji će u skoroj budućnosti biti sistematizirani, i kontinuirano se nadopunjuje novim preparatima. Među njima su i tipski materijali novih vrsta za znanost, koje opisuju djelatnici laboratorija Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, pa se više ne šalju u druge europske zbirke, već ostaju u Hrvatskoj, kao nacionalna vrijednost raznolikosti vrsta, što one izvorno i jesu. Zbirke poput ove neprocjenjivo su bogatstvo jer, uz informacije o biološkim istraživanjima, daju uvid u raznolikost svojti dijatomeja, bioraznolikost nekog područja, distribuciju raznolikosti i promjene u vremenu i prostoru koje omogućuju učinkovitu zaštitu neprocjenjivog prodnog i vodnog bogatstva Hrvatske.
Proces nastajanja sedre osobitost je krških rijeka, a biljke, osobito mahovine, služe kao podloga na koju se izlučuje kalcit iz vode.
Iako je taj proces u osnovi fizikalno-kemijski, taloženje sedre uvelike je potpomognuto cijanobakterijama, algama kremenjašicama i ostalim skupinama algi, o kojima smo već pisali. Mahovine pak, zbog mnogobrojnih razgranjenih stabalaca obraslih sitnim listićima, imaju veliku površinu s brojnim mikroprostorima koji su idealna podloga za proces osedravanja a kasnije, kad čitava stabalca budu prekrivena sedrom, služe kao „armatura“ koja uvelike olakšava trodimenzionalni rast sedre. Potom se na sedru naseljavaju vaskularne biljke (one koje imaju list, stabljiku i korijen), formirajući specifične biljne zajednice sedrenih barijera.
Brojni istraživači 20. stoljeća veliku ulogu u procesu osedravanja i formiranja sedrenih tvorevina pripisuju mahovinama i algama. Vegetacija na sedrenim barijerama najuočljiviji je i biomasom najveći dio živoga svijeta na njima. Posljednja sustavna istraživanja koja obuhvaćaju ukupnu makrofitsku vegetaciju (mahovine, vaskularno bilje i alge parožine) obavljena su još sredinom 50-ih godina 20. st. Sustavna istraživanja flore, vegetacije i ekologije mahovina na sedrenim barijerama prvi je proveo Zlatko Pavletić, obavivši detaljna terenska istraživanja na flori mahovina, no pažnju je obratio i na vegetaciju i ekološke odnose. Više od pola stoljeća nakon toga, istraživanje koje je 2018. provelo Hrvatsko udruženje slatkovodnih ekologa dalo je prvi cjeloviti uvid u floru i vegetaciju sedrenih barijera na Krki, i to na svih sedam slapova.
Rezultati istraživanja Hrvatskog udruženja slatkovodnih ekologa pokazali su da su flora i vegetacija sedrenih barijera rijeke Krke dobro strukturirane i bogate vrstama, što upućuje na njihovu prirodnost i očuvanost. U usporedbi s rezultatima Pavletićevih istraživanja, uočljivo je da su slapovi danas znatno više zasjenjeni drvenastom vegetacijom i da se površina otvorenih slapišta smanjila.
Upravo zaraštanje barijera makrovegetacijom predstavlja problem: vegetacija mijenja smjerove toka, što dovodi do zaustavljanja procesa osedravanja i do potpunog prestanka toka na pojedinim dijelovima. Na opstanak i razvoj sedrenih barijera negativno utječe i prorastanje korijenja makrovegetacije jer narušava stabilnost same barijere i sprječava protok vode uslijed zatvaranja kanala. Negativan utjecaj makrovegetacije naročito dolazi do izražaja kada se pojave invazivne vrste, poput pajasena. S ciljem dugoročnog i održivog upravljanja sedrenim barijerama na Skradinskom buku, Javna ustanova „Nacionalni park Krka“ 2017. godine počela je provoditi interdisciplinarni znanstveni projekt „Upravljanje i održavanje makrovegetacije na Skradinskom buku – izrada multikriterijskog modela održivog upravljanja“.
Uvjeti poput brzine strujanja vode, nagiba i građe riječnog korita nisu ni na jednom slapu isti pa otud i raznolikost slapova, čak i pojedinih njegovih dijelova.
Najčešći oblici sedre u krškim tekućicama jesu podvodni pokrivači, pragovi i barijere, koje nalazimo na dnu krških brzica, zastori i konzole, koji nastaju na mjestima gdje se voda slijeva niz okomitu stijenu na koju se posredstvom zajednice taloži sedra, te brade, žljebovi i cijevi, koje nalazimo na mjestima gdje se veće količine vode obrušavaju tvoreći slapove.
Rijeka Krka ima iznimno povoljne fizikalno-kemijske uvjete i hidrološko stanje za taloženje sedre. Zato je duž njezina toka nastalo sedam očaravajućih slapova. Međutim, iako su na istoj rijeci, sedrene se pregrade i slapovi razlikuju jer se sedra na nekim mjestima taloži polaganije, a na nekima brže. Uz to je i taloženje sedre započelo u različito doba. Uvjeti poput brzine strujanja vode, nagiba i građe riječnog korita nisu ni na jednom slapu isti pa otud i raznolikost slapova, čak i pojedinih njegovih dijelova.
Razvoj sedrenih pregrada odvija se tako da se najprije oblikuju sedreni pragovi, i to na blagim izbočinama u rijeci, ispod njezine površine. Ti pragovi rastu okomito pa usporavaju otjecanje i stvaranje slapišta, koje se usporava uzvodno, a ubrzava nizvodno. Tako su nastali razni oblici: pragovi, zastori, pokrivači, brade, potkapine, podbraci, potpećine, čunjevi, cjevčice, bunari, pećine, spilje i dr.
Sedrene tvorevine razvijaju se postupno, od najjednostavnijih (pragova, sedrenih barijerica) do složenih, s čitavim nizom oblika (barijera sa spiljama, poluspiljama, sedrenim zavjesama, konzolama itd.). Izgled sedre koja se izdiže na slapovima nije kompaktan. Ispod slapova nastaju šupljine, čitav novi mikroprostor koji se ne može vidjeti.
Prema strukturi i veličini sedrenih barijera znamo da su se najveće količine sedre taložile pri kraju riječnoga toka, gdje je brzina strujanja vode manja. Skradinski buk na rijeci Krki najduža je sedrena barijera u Europi.
Izvan današnjeg toka rijeke Krke, na području nekadašnjeg vodotoka u blizini Knina koji je bio aktivan u geološkom razvoju, nalazi se sedra starosti oko 125 000 godina koju nazivamo fosilna sedra.
Proces stvaranja sedre počeo je u pleistocenu, posljednjem ledenom dobu, te s povremenim prekidima traje do danas. Kada je, nakon posljednjeg glacijalnog stadija nazvanog Würm, klima postala toplija, brzina strujanja vode smanjila se pa su stvoreni uvjeti za naseljavanje algi, mahovina i drugih organizama koji sudjeluju u procesu osedravanja. Pleistocenska sedra u dolini rijeke Krke i njezinih pritoka nalazi se i do 20 m iznad današnjeg korita, što nam govori o visini na kojoj je u to doba tekla rijeka. Takvu sedru nazivamo fosilna ili „mrtva sedra“.
Veći dio sedre na slapovima mlađi je od 10 000 godina. Stvaranjem sedrenih naslaga u postwürmskom razdoblju počinju se izdizati Skradinski buk, Roški slap i ostali slapovi duž vodotoka, zbog čega nastaju Visovačko jezero i ostale nakupine vode u kanjonskim dijelovima današnje Krke. Aktivni sedreni slapovi rijeke Krke, odnosno dijelovi barijera koji se nalaze u vodenom toku, biodinamičke su tvorevine koje stalnim osedravanjem rastu i sada pa se zovu „živa sedra“.
Sedra je važna za razumijevanje nastanka današnjeg izgleda rijeke Krke. Zastupljenja je u dva varijeteta – čvrsta šupljikava sedra na barijerama i prašinasto-pelitična sedra na dnu jezera. Ostatci sedrenih barijera nalaze se na različitim relativnim visinama u odnosu na sadašnje korito što je važno za objašnjenje brzine usijecanja rijeke Krke.
Nekadašnji protok vode i protok vremena najbolje se vide na primjeru Krčića. Krčić je u morfogenetskom pogledu izvorište rijeke Krke a danas njezin prvi pritok. Izvire u podnožju Dinare na nadmorskoj visini od 375 m. Dug je 10,5 km. Za obilnih kiša ili otapanja snijega na planinama u zaleđu Krčić je neobuzdana bujična rijeka, dok ljeti potpuno presuši. Kada ljeti ne bi presušivao, Krčić kao pojam tada ne bi ni postojao a vrelo Krke bilo bi tamo gdje je danas izvor Krčića, podno Dinare, za koju i predaja kaže da je mjesto gdje se Krka rađa. Ipak, ljudi su prepoznali sezonski vodostaj Krčića i nazvali ga njegovim današnjim imenom. U nedavnoj geološkoj prošlosti, zbog hladnije klime i više padalina, nije presušivao pa su Krka i Krčić činili jedan tok. O tome svjedoče ostatci obilnih sedrenih naslaga u dolini Krčića visoko iznad današnjeg toka.
Očuvanje dobrog ekološkog stanja voda na barijerama prioritetni je zadatak ekološke zaštite jer o njemu, između ostaloga, ovisi razvitak i opstanak životnih zajednica na barijerama.
Globalne klimatske promjene i promjena kvalitete vode glavni su uzroci promjena u osjetljivom ekosustavu, pa dugoročno praćenje onih ekoloških činitelja koji najviše utječu na razvitak i opstanak zajednica u rijeci Krki omogućuje pravovremeno reagiranje na uočene promjene.
Rijeka Krka pripada tipičnim krškim tekućicama, koje u hidrološkom pogledu obilježavaju velike sezonske promjene. Zbog manje izdašnosti izvora, u sušnom ljetnom razdoblju količina vode se smanji, što znatno promijeni hidrološke prilike na barijerama: na presušenim barijerama živi svijet sedrotvoraca počne odumirati, a kad se takva staništa ponovno nađu ispod vode, on se počne obnavljati.
Poznato je da i smanjivanje brzine strujanja vode nepovoljno utječe na osedravanje. Rast temperature zraka i trend stagnacije količine oborina dovode do smanjenja srednjih godišnjih protoka rijeke Krke, a time i do smanjenja srednjih godišnjih vodostaja. Očekivano je da ti trendovi dovode i do povećanja srednjih godišnjih temperatura vode. Količina otopljenog kisika u vodi, potrebnog svim organizmima koji u njoj žive, izravno je povezana s temperaturom i protokom: hladna voda lakše zadržava otopljeni kisik pa ga u njoj ima više. Kako temperatura vode raste, u njoj je sve manje otopljenog kisika, a kao izravna posljedica toga, smanjuje se i količina živog svijeta u njoj. Količina otopljenog kisika također ovisi i o brzini protoka vode: ako je on brži, voda je stalno svježa i bogatija kisikom i puno se teže zagrijava nego „mirna“ voda.
Sedrotvorne zajednice jako su osjetljive na onečišćenje i smanjenje protoka vode. Budući da izgradnja novih sedrenih barijera ovisi o specifičnim zajednicama organizama koji ih grade i nastanjuju, te se zajednice moraju očuvati u njihovu izvornom obliku da bi se proces izgradnje sedrenih barijera i dalje odvijao. Sve te promjene kvalitete vode na sedrenim barijerama dovode do promjena u sastavu živoga svijeta. Stvaranje nepovoljnih uvjeta za razvitak mahovina, tvorbenih činitelja zajednica na barijerama, dovelo bi u pitanje cjelokupni proces taloženja sedre i rast barijera. Zato je očuvanje kakvoće rijeke Krke i procesa taloženja sedre dugoročni cilj upravljanja Nacionalnim parkom „Krka“.
Samo stalnim rastom sedre moguće je očuvati opstojnost slapova, koji su okosnica hidrogeološke i pejzažne slike te temelj biološke raznolikosti Nacionalnog parka „Krka“.
Sedreni slapovi rijeke Krke prirodni su i krški fenomen s odgovarajućim vrednotama od svjetskog znanstvenog interesa. S ukupnim padom toka od 224 m, redaju se od izvora Bilušića buk (22,4 m), Brljan (15,5 m), Manojlovački slap (59,6 m), Rošnjak (8,4 m), Miljacka (23,8 m), Roški slap (25,5 m) i Skradinski buk (45,7 m). Slapovi su vrlo nježne građe i dinamički svrhovit sklop osjetljiv na prirodne promjene i sve ljudske djelatnosti. Samo stalnim rastom sedre moguće je očuvati opstojnost slapova, koji su okosnica hidrogeološke i pejzažne slike te temelj biološke raznolikosti Nacionalnog parka „Krka“.
Bilušića buk je prvi. Stisnut u kanjonu na nadmorskoj visini od 214 m sastoji se od dvije glavne stepenice i nekoliko međustepenica na dužini od 300 m. Izvan vodotoka može se vidjeti očuvana, izuzetno atraktivna fosilizirana sedra. U sedrenoj barijeri slapa nalazi se nekoliko speleoloških objekata, od kojih je najvažnija Sedrena špilja iza mlina.
Preko Brljana prelijevaju se vode slikovitog Ćorića (Brljanskog) jezera. Slap je dug oko 300, širok oko 180 m, s padom od 15,5 m. Okružen je submediteranskim raslinjem i kamenjarskim pašnjacima. Na sedrenoj barijeri, zbog potreba HE „Miljacka“, vladaju specifični hidrološki uvjeti naizmjeničnog presušivanja i vlaženja.
Manojlovački slap treći je, najviši i, po mnogima, najljepši slap rijeke Krke. Sastoji se od niza sedrenih barijera, ukupne visine 59,6 m; najviša, zadnja barijera, na mjestu gdje rijeka tvori oštar zaokret od sjeverozapada prema jugoistoku, ruši se s visine 32,2 m. Rubovi kanjona i slap okruženi su submediteranskim raslinjem.
Četvrti od izvora, najmanji je Krkin slap Rošnjak, Sondovjel ili Šundovil. Nalazi se trinaest i pol kilometara nizvodno od izvora i kilometar nizvodno od Manojlovačkog slapa, između litica kanjona visokih gotovo dvjesto metara. Sastoji se od samo jedne stepenice pa je u narodu prozvan Oltarom.
Miljacka slap se sastoji od triju velikih i brojnih malih sedrenih stepenica, ukupne visine 23,8 m. U okruženju slapa nalazi se pet speleoloških objekata, izvor-špilja. Najveća među njima je Miljacka 2, ujedno i najveći speleološki objekt na području Nacionalnog parka „Krka“.
Roški je slap šesti, pretposljednji slap, na rijeci Krki. Nalazi se u proširenju kanjona Krke, koje u donjem toku čini ujezereni dio rijeke a u gornjem slapišta s brojnim rukavcima i vegetacijom obraslim kaskadama, koje su, zbog mreškanja srebrnkaste boje, u narodu prozvane Ogrlice. Sedrena barijera duga je 650 m, široka oko 450 m, ukupne visine 22,5 m. Glavni slap nalazi se na kraju barijere, gdje se Krka s petnaest metara visine, u širokoj lepezi, duboko ruši u Visovačko jezero.
Skradinski buk posljednja je, sedma, najduža sedrena barijera na rijeci Krki i u Europi. Preko njega se prelijevaju združene vode rijeka Krke i Čikole. Buk se sastoji od sedamnaest barijera raspoređenih na 800 m dužine. Sedrotvorci u gornjem dijelu slapa, s mrežastom strukturom vodotoka, jezeraca i otočića obraslih bujnom vegetacijom, i sada grade pragove i zastore, a na donjem dijelu visoke barijere s prepoznatljivim bradama, polušpiljama i špiljama.
Sedrena špilja iza mlina nalazi u sedrenoj barijeri Bilušića buka i najduža je špilja u sedri u Hrvatskoj.
Jedan od fenomena krša su i špilje i jame. To su podzemne šupljine nastale u vapnenastim sedimentima zahvaljujući pukotinama koje su tijekom vremena proširene korozijskim i erozijskim djelovanjem. Uz tok rijeke Krke stotinjak je špilja i jama, od kojih se 65 nalazi na području Nacionalnog parka „Krka”. Najduže špilje nalaze se na izvorištu Miljacke. Špilje i jame su nakon svog nastanka postale skloništa i prebivališta mnogih životinjskih vrsta.
Prošupljenost je jedno od glavnih obilježja stijena krških prostora. Proces okršavanja zaslužan je i za ukrase u špiljama. U posebnim uvjetima moguć je u obrnutom smjeru: ponovno se izlučuje kalcijev karbonat, odnosno stijena se ne troši, već raste. Tako nastaju stalaktiti i stalagmiti, ali i sedra, temeljni fenomen Nacionalnog parka „Krka“.
Sedrena špilja iza mlina nalazi se u sedrenoj barijeri Bilušića buka, na nadmorskoj visini od 198 m. Nastala je u fosilnoj (staroj) sedri. Razvedena je. Najduža je špilja u sedri u Hrvatskoj, duga 124 m. Ima četiri ulaza, od kojih je jedan zatvoren niskim vratima a jedan se nalazi u mlinu. Širina kanala većinom ne prelazi 2 m. Krase je raznoliki sedreni ukrasi neobičnih oblika, osedreni zidovi, stalaktiti, sedreni stupovi i zasigano korijenje stabala. U špilji se miješaju klasične špiljske i sedrene sige pa je povoljna za proučavanje njihova nastanka. Temperatura zraka je 9,3 °C a relativna vlažnost zraka 100 % (3. svibnja 2010.)
U hidrogeološkom pogledu špilja je neaktivna izuzmemo li manje nakapnice i procijedne vode po bokovima jame za obilnih oborina. Špiljom protječe voda skrenuta iz toka Krke kanalom u sedri isklesanim ljudskom rukom. Koristila se za pokretanje mlinskog kamena vodenice smještene ispod krune sedrene barijere. Kanalima i tunelima iskopanim u sedri voda se iz mlina odvodi do, danas zapuštenih, vrtova ograđenih suhozidom i polja na terasastim zaravnima sedrenih barijera.
Stoljećima prije proglašenja Nacionalnog parka „Krka“, sedra se koristila kao građevinski materijal u krajevima uz Krku. I crkvica svetog Nikole na Skradinskom buku u potpunosti je izgrađena od sedre. Fosilna sedra može se i danas vidjeti u Šibeniku, uz stubište podno spomenika kralju Petru Krešimiru IV., u Perivoju Roberta Visianija. Isto tako, u Šibeniku se nalazi i živući „komad“ sedre. U fontani ispred crkve Gospe van Grada nekada je donesen dio sedre s Krke koja je, na osunčanoj i vlažnoj lokaciji, nastavila svoj rast pa je danas obrasla mahovinom i nekoliko je puta veća nego što je bila u vrijeme kad je postavljena. To je rijedak i vrijedan primjer mnogih načina suživota ovdašnjih ljudi i rijeke Krke, koji ipak pripada prošlosti. Od proglašenja Nacionalnog parka „Krka“ sedra je, kao temeljni fenomen, strogo zaštićena i zabranjeno je njeno iskorištavanje.
Sedra je jako dobar građevinski materijal i u uvjetima kada nije bilo nikakve zaštite koristila se u gradnji. Zbog vlažnosti se lako obrađivala, a gubitkom vlage dobivala na tvrdoći, kao posljedica izlučivanja kalcijevog karbonata iz kalcijeva bikarbonata sadržanog u vlazi. Ima specifičan šupljikavo spužvast izgled te je obično svijetlosmeđe, žućkaste boje. Još su stari Rimljani koristili sedru za gradnju hramova, vodovoda, spomenika, kupelji i amfiteatara. Rimski Colosseum najveća je građevina na svijetu izgrađena od sedre. Sedra se još uvijek upotrebljava kao građevinski materijal u uređenju interijera gdje se rabi u obliku kamenih ploča, za popločavanje terasa i vrtnih staza, ali ne ona s Krke.
Nekada se s Krke u građevinske svrhe uzimao i pijesak. Primjer za to su Bara sv. Jere i otoci Veliki busen i Mali busen uzvodno od Skradinskog mosta. U naravi Bara sv. Jere je pješčani nanos, a danas je puno manji nego što je bio prije pedesetak godina. Otok se smanjio zbog ranijeg uzimanja pijeska za gradnju kuća. Veliki busen bio je jedan od boljih i izdašnijih „rudnika“ pa je zbog intenzivne eksploatacije danas manji od Malog busena.
HR 
EN