U kanjonu što se proteže od Skradinskog buka do Skradinskog mosta Krka je blaga i spokojna. Nakon što se snažno obrušila niz sedamnaest stepenica svog posljednjeg slapa, mirno se uputila moru, svome završetku, znajući da je na ovozemaljskom putu ostavila samo ljepotu. I zaista, kada čovjek odigne oči od plavetnila rijeke pogled mu počine na zelenim liticama kanjona. Nazivaju se i brinama, a krase ih borovi i čempresi. S lijeve je strane Lozovačka, a s desne Mala brina, uz koju prolazi pješačka staza. Ta staza, koja je ujedno i protupožarni put, najkraća je biciklistička ruta u Nacionalnom parku „Krka“, duga 8,6 km. Staza kreće iz Skradina te prati rijeku Krku uzvodno do Skradinskog buka, odakle se istim putom vraća u Skradin.

Ali, krenimo od početka. Od mosta. Današnji, plavi Skradinski most izgrađen je 1953. godine. Od 1997. godine on označuje jugozapadnu granicu Nacionalnog parka „Krka“ i jedini vodeni ulaz u Park. Kada je ugledni šibenski kulturni djelatnik don Krsto Stošić 1927. godine pisao svoj putopis Rijeka Krka sa 54 slike, Šibenik je sa Skradinom spajao pontonski most. Stošić je tada bio svjedokom gradnje gvozdenog mosta, koji je izgrađen 1930. Međutim, srušila ga je njemačka vojska u Drugom svjetskom ratu, a partizanske su jedinice izgradile privremeni drveni most. Ponad tog mosta Krka je prvi put poljubila more zadržavši na usni okus soli. Taj je poljubac početak naše staze.

Na putu od mosta do Skradinskog buka nalaze se otočići prekriveni vodenom vegetacijom, zapravo nanosi pijeska koji je stoljećima korišten za gradnju kuća u okolnim selima. Otok Macelinuša, najveći otok na rijeci Krki, nekada je bio omiljeno izletište šibenske gospode. Danas kanjonom plove samo brodovi Javne ustanove „Nacionalni park Krka“, koji prevoze posjetitelje iz Skradina. Nekada su tud plovile bijele lađe iz cijele Dalmacije koje su prevozile žitarice mljevene u vodenicama na Skradinskom buku. Usporedno s njima, stazom su prolazila zaprežna kola natovarena kukuruzom i ječmom, što su ih su vukli konji, mazge i tovari, koji su također znali nositi žito u neku od stotinu mlinica i valjavica koliko ih je bilo na slapu.

Oduvijek je na tom putu bilo živo. Danas je ta staza, usječena u desnu obalu Krke, meditativni put do veličanstvenog Skradinskog buka za sve one kojima se ne žuri, koji žele doživjeti prirodu svakim svojim korakom. Krka ovdje s nama igra jednu od prvih dječjih igara, ima me – nema me. Časkom se sakrije iza ugla pa se opet pojavi u svoj širini pogleda. I čovjek joj se uvijek iznova veseli, kao dijete.

Skradinski most – Skradinski buk, 3 400 m