Uz tok rijeke Krke stotinjak je špilja i jama, od kojih se 67 nalazi na području Nacionalnog parka „Krka”. U speleološkim objektima NP „Krka” zabilježeno je ukupno 129 svojti. Zakonom o zaštiti prirode sve su podzemne životinje zaštićene. Osim Oziđane pećine, špilje i jame NP „Krka” nisu otvorene za posjećivanje.
Dinarski krš jedno je od najvećih krških područja u Europi i svijetu. Obuhvaća područje Dinarida, planinskog lanca nazvanog po planini Dinari, smještenoj na granici između dalmatinskog dijela Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Glavni smjer pružanja reljefnih i geoloških struktura Dinarida jest sjeverozapad-jugoistok, često nazivan dinarskim smjerom pružanja. Najveći dio dinarskog krša, koji obuhvaća sva krška obilježja (na površini i u podzemlju), nalazi se na području Hrvatske. Zbog jedinstvenih prirodnih obilježja, geoloških karakteristika, špiljske faune i ljepote, Dinarski krš pripada svjetskoj prirodnoj baštini.
Dinarski krš u svijetu je poznat kao klasični tip krša (locus typicus). Podrijetlo riječi krš izvodi se iz indoeuropskog korijena kar, što znači kamen, kameniti kraj. Riječ krš u Hrvatskoj se prvi put spominje 1230. godine u povelji Jurja Pariježića kojom je doniran “kras”, lokalitet u blizini mjesta Dobrinj na otoku Krku. Pojam krš prihvaćen je na globalnoj razini, a brojni nazivi krških fenomena s područja Dinarida uvedeni su u originalnom obliku i u međunarodnu terminologiju (uvala, kamenica, ponor, dolina, hum i polje). Na području Dinarskog krša provedena su i prva znanstvena istraživanja krša.
Općenito, krš je specifični reljef koji se razvija na podlozi građenoj od topljivih stijena. Karakteriziran je posebnim morfološkim, hidrološkim i hidrogeološkim značajkama. Procesi stvaranja krša nazivaju se zajedničkim imenom okršavanje, a dominantan proces je korozija stijena. Okršavanje je stalan proces pa se reljef pod njegovim utjecajem stalno oblikuje i mijenja. Dinarski krš sada se nalazi u fazi razvijenog i zrelog krša s jako okršenim podzemljem, brojnim vrtačama, dolinama, poljima i bogatom podzemnom hidrografskom mrežom.
Taloženje karbonatnih naslaga kojim je nastalo krško područje Dinarida odvijalo se na Jadransko-dinarskoj karbonatnoj platformi, okolišu čiste karbonatne sedimentacije u kojem su istaložene karbonatne naslage današnjih vanjskih Dinarida. Takvi uvjeti trajali su sto pedeset milijuna godina, odnosno tijekom razdoblja jure i krede. Sudar struktura bivše Jadransko-dinarske karbonatne platforme sa strukturama Euroazije koji se dogodio u mlađem eocenu, prije oko trideset pet milijuna godina, uzrokovao je izdizanje do tada istaloženih karbonatnih stijena i nastanak planinskog lanca Dinarida. Tijekom procesa izdizanja, koji je trajao oko trideset pet milijuna godina, stijene su bile podvrgnute snažnim tektonskim silama. Intenzivno boranje, stvaranje navlačnih struktura i rasjedanje izazvali su mehanički stres koji je doveo do pucanja stijena i stvaranja mnogobrojnih pukotina. Uz pogodnu umjerenu klimu s dovoljnom količinom oborina, stvoreni su idealni uvjeti za razvoj krša.
Procjenjuje se da krš prekriva gotovo 50 % površine Hrvatske. U hrvatskim dijelovima dinarskog krša najintenzivniji primjeri karstifikacije zabilježeni su u kredi i od eocena do paleocena. Velika površina i debljina krša zaslužne su za bogatstvo oblika reljefa (površinskih i podzemnih) i drugih pojava u hrvatskom kršu.
Fotografija: Lucija i Rade Jug
Speleogeneza je složeni proces nastanka i razvoja speleoloških objekata i dio je sveukupnog procesa okršavanja.
Speleogenezom nastaju speleološki objekti različitih oblika i unutrašnjih morfoloških značajki, obuhvaćeni pojmom speleomorfologije. Speleogenezom i speleomorfologijom bavi se geospeleologija, grana speleologije koja istražuje oblik i nastanak speleoloških objekata u kršu i sedimenata unutar njih te klimatologiju, hidrologiju i geofiziku podzemlja.
Za proces speleogeneze, a time i nastanak i razvoj krša, potrebna su tri temeljna uvjeta: topive stijene, sekundarna poroznost i prisutnost vode. Glavni geomorfološki proces kojim voda destrukcijski djeluje na stijene jest korozija.
Tijek speleogeneze može se pratiti kroz nekoliko faza. Speleogeneza započinje izlaganjem topivih stijena atmosferskom utjecaju. Osim površinske korozije, iz atmosfere se duž pukotina procjeđuje oborinska voda koja korodira njihove stijenke. Taj je proces vrlo spor. Kad voda probije put od ulaza do izlaza iz krškog sustava (izvora), pukotine poprime funkciju krškog provodnika. Voda se sve brže kreće kroz tu pukotinu i širi je, ali još uvijek ne stvara špilju. Daljnjim širenjem pukotina se, uslijed pojačane denudacije stijenki, pretvara u kanal. Širenjem kanala povećava se protok vode, pa se procesu korozije pridružuje i fluvijalna erozija, odnosno proces mehaničkog drobljenja i odnošenja čestica stijena radom vodenog toka. Na proces speleogeneze veliki utjecaj imaju i promjena položaja erozijske baze i razina vode. Snižavanjem razine vode dolazi do usijecanja kanjona, dok se podizanjem razine vode pojačava denudacija u stropu kanala pa nastaju različiti oblici žljebova. Taj proces naziva se parageneza. Dugotrajnim snižavanjem razine erozijske baze stvara se više razina kanala a dolazi i do urušavanja te stvaranja sigovine u kanalima iznad razine vodenog toka. Završna faza u razvoju speleološkog objekta počinje onda kad on izgubi hidrogeološku funkciju. Špiljski prostor sve se više zapunjuje sigovinom. Uslijed površinske krške denudacije razina površine također se spušta pa može uzrokovati mjestimično urušavanje nestabilnog špiljskog stropa, a zatim i cijelog špiljskog kanala tako da nastanu bezstropne špilje. Važno je istaknuti da na taj proces veliki modifikatorski utjecaj imaju tektonika, hidrogeološka i litološka obilježja stijena, geomorfološki procesi, klimatske promjene, promjene razine mora i dr.
Na području NP „Krka” speleološki objekti formirani su u raznim vrstama geološkog supstrata, s izuzetkom flišnih i dolomitnih naslaga. Većina objekata formirana je unutar prominskih naslaga, konglomeratično-laporovito-vapnenačkog sastava, i u rudistnim vapnencima.
U kvartalnim tvorevinama formiranje speleoloških objekata vezano je za sedrene barijere. Iako su uglavnom malih dimenzija, te su špilje posebno zanimljive zato što su nastale u fosilnoj sedri i zbog sedrenih špiljskih ukrasa u njima.
Na području NP „Krka” istraženo je šezdeset sedam speleoloških objekata.
Speleologija je skup aktivnosti kojima je glavni cilj istraživanje podzemnih krških fenomena: špilja, jama, ponora, kaverni i drugih.
Riječ speleologija potječe od starogrčkih riječi spelaion, što znači prirodna podzemna šupljina, i logos, što znači znanost. Prema tome, doslovni prijevod riječi speleologija je znanost o podzemnim šupljinama.
Primarni je cilj speleološkog istraživanja izrada speleološkog nacrta na temelju mjerenja dimenzija špiljskih kanala i njihova pružanja i dokumentiranje opaženih geoloških, morfoloških, hidroloških i drugih svojstava. Složenost špilja i jama zahtijeva posebne tehnike i obučene timove speleologa, tako da se aktivnost speleologa u dubokim jamama i složenim špiljama može opisati kao vrsta podzemnog alpinizma. U tom smislu dio speleoloških aktivnosti može se, poput alpinizma, smatrati sportskom djelatnošću a speleologiju promatrati kao sportsko-znanstvenu djelatnost. Da je speleologija sinteza sporta i znanosti prvi je u Hrvatskoj 1912. godine ustvrdio Umberto Girometta.
U speleološkim istraživanjima sudjeluju za to educirani speleolozi te stručnjaci i znanstvenici različitih profila, vezanih za proučavanje procesa speleogeneze, speleomorfologije, podzemne hidrologije krša, podzemne klimatologije i geofizike (geospeleologije) te biospeleologije, koja se bavi špiljskom faunom, izuzetno zanimljivom i bogatom endemskim svojtama zbog izoliranih uvjeta.
Prvi opis speleoloških objekata, prije razvoja moderne speleologije, dao je John Beaumont 1680. godine detaljno opisavši Mendipske špilje u Engleskoj.
Iako je izraz la spéléologie prvi upotrijebio Francuz Emile Riviér, ocem moderne speleologije smatra se njegov sunarodnjak Édouard-Alfred Martel. On je na geološkom kongresu u Besançonu 1893. godine tim izrazom prvi put protumačio istraživanje prirodnih podzemnih šupljina, špilja i jama. Speleologijom je nazvao sve djelatnosti vezane za istraživanje špilja i jama, prodiranje u njih, njihovo proučavanje i tumačenje, uz korištenje svih dostupnih znanstvenih i tehničkih dostignuća. Taj su izraz prihvatili svi sudionici kongresa pa se brzo proširio po cijelom svijetu.
Dragutin Hirc 1905. godine prvi je u Hrvatskoj upotrijebio izraz špiljarstvo, koji se od tada kontinuirano koristi. Izraz speleologija i njegove izvedenice u nas je prvi upotrijebio geolog Dragutin Gorjanović-Kramberger 1912. godine u Vjesniku geološkog povjerenstva za Hrvatsku i Sloveniju, u kojemu je objavio, kao njegov predsjednik, „Izvještaj speleološkog odbora za 1911. godinu“. U Hrvatskoj se i dalje koriste oba izraza jer označavaju istu djelatnost.
Najstariji zapis o nekoj špilji u Hrvatskoj nalazi se u crkvenom spisu iz 1096. godine u kojem se spominje Špilja u zaljevu Željina na otoku Ugljanu. Prva opisana špilja je Špilja Šipun u Cavtatu a opisao ju je dubrovački vlastelin Jakov Sorkočević 1580. godine kao Cavtatsku špilju.
Do kraja 19. stoljeća u Hrvatskoj su špilje i jame istraživali samo pojedinci. Prva sustavna istraživanja špilja i prvu speleološku ekspediciju organiziralo je Planinarsko-turističko društvo Liburnija iz Zadra, osnovano 1899. godine. Prva udruga u Hrvatskoj koju možemo smatrati speleološkom jest Odbor za uređenje špilje Samograd u Perušiću, osnovan 1886. godine. Danas u Hrvatskoj djeluje četrdesetak speleoloških udruga, neka pod okriljem Hrvatskog speleološkog saveza, neka pod okriljem Hrvatskog planinarskog saveza – Komisije za speleologiju.
Početkom speleoloških istraživanja područja rijeke Krke smatraju se istraživanja Mirka Maleza iz 1956. godine. Prva sustavna speleološka istraživanja na širem području Nacionalnog parka „Krka“ proveli su djelatnici Hrvatskog prirodoslovnog muzeja iz Zagreba i članovi Speleološkog odsjeka Hrvatskog planinarskog društva Željezničar iz Zagreba 1989./1990. godine. Uspješna suradnja s Javnom ustanovom „Nacionalni park Krka” nastavljena je pa je 1998. godine istraženo pet špilja izvorišta Miljacka. Speleološki odsjek Hrvatskog planinarskog kluba „Sveti Mihovil“ iz Šibenika speleološke objekte na širem području NP „Krka“ istraživao je 2005., 2007., 2009. i 2011. godine. Istraženo je više od sto speleoloških objekata, od toga šezdeset sedam u samome Parku. Kako bi javnosti približila ljepote podzemlja područja NP „Krka” i ukazala na potrebu njegova očuvanja, JU „NP Krka” izdala je Speleološki vodič Nacionalnog parka „Krka“ i monografiju Tajne podzemlja.
Nastanak siga dio je procesa okršavanja kojim nastaju špilje i jame.
Naziv siga potječe od latinske riječi sigillum, što znači kipić, figura. Međunarodno je poznat naziv speleothem, što znači špiljski talog (grč. sphlaion ili spelaion = špilja; jama, thema = talog).
Sige su sekundarni mineralni talozi formirani u podzemlju, špiljama i jamama. Nastaju djelovanjem vode a mogu sadržavati jedan ili kombinaciju više od tri stotine minerala. Najzastupljeniji špiljski minerali u hrvatskim špiljama jesu kalcit, aragonit i led. Kalcit i aragonit čine oko 95 % svih špiljskih minerala. Pojam sige ne označava sam mineral, nego se odnosi na karakterističan način pojavljivanja minerala u špiljama i jamama. Tako npr. mineral kalcit nije siga, ali kalcitni stalaktit u špilji jest. Dakle, sige su izgrađene od minerala, odnosno različiti minerali mogu tvoriti isti tip sige.
Kalcitne sige najčešći su i najznačajniji talozi u mnogim špiljama. Dok rastu u njih se mogu uklopiti i mnogi drugi minerali, prašina iz zraka i organski materijal, od spora i zrnaca peluda do kostiju.
Sige razlikujemo ponajprije po obliku, te po načinu na koji nastaju (kapanjem vode, slijevanjem preko zidova, rasprskavanjem, rastom kristala na površini jezera, taloženjem u podvodnim sredinama i dr.). Pojedini tipovi siga dobivaju imena obično prema morfologiji, kao npr. špiljski biseri i zavjese, te prema okolišu u kojemu su nastali, kao npr. špiljska splav i podvodne sige.
Do sada je u svijetu izdvojeno čak trideset osam različitih tipova siga, od kojih su neki izuzetno rijetki. Najčešći oblici siga i neke rijetke sige koje se javljaju u hrvatskome kršu jesu stalaktiti, stalagmiti, stalagmati (stupovi), zavjese, heliktiti, špiljsko mlijeko, kaskade, kristali i saljevi.
Stalaktiti su najpoznatiji tip siga. Rastu („vise“) od stropa prema podu špilje. Veličina, oblik, tekstura i sastav površine stalaktita rezultat su mnogih čimbenika: brzine kapanja, strujanja zraka, isparavanja, vlažnosti, temperature, koncentracije otopine, hidrostatskog tlaka, parcijalnog tlaka CO2 u otopini i u atmosferi špilje. Voda koja se procjeđuje kroz pukotine u stijenama skuplja se na stropu špilje u obliku tankoga filma ili kapljica. Kada kapljica postane preteška, padne, a zbog izlaženja ugljikova dioksida, na njenim rubovima zaostane sitni kalcitni prsten, ispočetka vezan za strop površinskom silom. To je inicijalni prsten, sam početak rasta buduće cjevčice. Cjevčica raste sve dok postoji kontinuirani dotok vode. Dijametar cjevčice određen je dijametrom kapljice. Najstariji dio stalaktita je njegov središnji dio, a najmlađi zadnji vanjski sloj, uključujući i sam vrh. Na poprečnom presjeku može se razlikovati, kao na godovima drveta, stariji od mlađeg sloja stalaktita. Medutim, pojedini slojevi najčešće ne odgovaraju sezonskim klimatskim promjenama (ljeto – zima), kao kod drveta, nego nastaju u većim i nepravilnijim razmacima.
Stalagmiti su sige koje s poda podzemnih prostora rastu prema gore. Najrazličitijih su oblika, a nastaju kapanjem vode sa stropa ili sa stalaktita iznad njih. Obično imaju zaobljen vrh, a i veći promjer od pripadajućih stalaktita iznad njih. Za razliku od stalaktita, nemaju središnji kanal.
Kada stalagmit naraste toliko da se spoji sa stalaktitom, nastaje stalagmat (stup), koji može biti ogromnih dimenzija.
Saljevi su također vrlo česte sige. Njihov oblik može biti vrlo različit, ovisno o podlozi na kojoj nastanu. Saljevi nastaju polaganim slijevanjem tankoga sloja vode po širokoj površini, pri čemu CO2 izlazi iz otopine u zrak pa se kalcit kristalizira. Kristali su svojim izduženjem generalno orijentirani okomito na površinu saljeva. Rast saljeva odvija se u tankim slojevima, koji mogu biti vrlo različito obojeni, ovisno o promjenama sastava otopine iz koje se talože.
Ledene sige stvaraju se smrzavanjem kapajuće, tekuće i procjedne vode, te vodene pare iz špiljskoga zraka. Smrzavanjem kapajuće i tekuće vode nastaju oblici poput običnih kalcitnih siga: ledeni stalaktiti, stalagmiti, stupovi, zavjese i saljevi. Ledene sige obično imaju glatku površinu, s rijetko vidljivim kristalnim plohama leda. Tanke ledene sige prozirne su i bezbojne, a debele modrikaste, modrozelene ili bijele.
Sige se koriste u paleoklimatskim istraživanjima. Paleoklimatologija je znanstvena disciplina koja istražuje klimatske promjene u prošlosti. Informacije o tim promjenama zapisane su u fizikalnim, kemijskim i organskim značajkama siga. Poprečni presjek sige omogućuje rekonstrukciju nekadašnjih klimatskih uvjeta, odnosno može dati odgovor na pitanja o prostornoj i vremenskoj varijabilnosti klime i o brzini i uzrocima prirodnih klimatskih promjena.
Duž kanjonskog dijela obale rijeke Krke na području slapa Miljacka nalaze se sljedeće špilje: Špiljski sustav Miljacka I-V, Miljacka II, Miljacka III (Špilja pod slapom), Miljacka IV (Špilja kod mlina na Miljacki), Miljacka VI i Miljacka VII.
Špiljski sustav Miljacka I-V jedini je špiljski sustav na području NP „Krka”. Nalazi se na desnoj obali, uzvodno od vodenice Miljacka, na nadmorskoj visini od 102 m. Ukupna duljina istraženog dijela sustava iznosi 2 456 m, visinska razlika 44 m, a dubina 33 m. Sustav obuhvaća jedinstveni prostor dviju nekadašnjih špilja, Miljacke I i Miljacke V, koje su tijekom istraživanja provedenih 2001. godine spojene suhim, odnosno 2017. potopljenim kanalom. Špiljski sustav ima dva ulaza, međusobno udaljena svega dvadesetak metara, desetak metara iznad rijeke Krke. Za visokog vodostaja ulazi u špilje potopljeni su i kroz njih izvire voda. Špiljski sustav oblikovan je unutar prominskih naslaga na tektonskom lomu koji se pruža u smjeru SZ-JI. Vršni dio velike dvorane, smještene pedesetak metara od prvog ulaza, nalazi se izvan dosega glavnog bujičnog toka pa su u njemu dobro sačuvani istaloženi stalaktiti i stalagmiti. U nižim dijelovima, zbog povremene potopljenosti, stalagmiti erodiraju.
Špilja Miljacka IV (Špilja kod mlina na Miljacki) nalazi se unutar zgrade postrojenja starog vodovoda na desnoj obali, uzvodno od HE Miljacka, na nadmorskoj visini od 78 m. Duljina istraženog dijela špilje iznosi 302,9 m, visinska razlika je 10 m, a dubina 8 m. Špilja ima dva ulaza: kopneni i vodeni. Vodeni ulaz dostupan je samo ronjenjem. Na kopnenom ulazu u špilju betonski je zid s ulaznim oknom. U dvorani na ulazu u špilju nalazi se suhozid. U maloj dvorani evidentiran je prosloj ugljena na nekoliko mjesta.
Zbog jakog vanjskog utjecaja na špilju i vodenog toka unutar nje, temperatura u špilji znatno varira tijekom godine. Razlika između najviše i najniže izmjerene temperature iznosi 10,9 °C, dok je prosječna temperatura oko 14,5 °C.
U špilji Miljacka IV evidentirano je dvadeset devet svojti iz skupina puževa (Gastropoda), pauka (Araneae), lažištipavaca (Pseudoscorpiones), lažipauka (Opiliones), grinja (Acari), jednakonožnih rakova (Isopoda), rakušaca (Amphipoda), desetonožnih rakova (Decapoda), striga (Chilopoda), dvojenoga (Diplopoda), skokuna (Collembola), dvorepaca (Diplura), kornjaša (Coleoptera), grizlica (Psocoptera), ravnokrilaca (Orthoptera) i leptira (Lepidoptera). Među njima je veliki broj endemskih svojti Dinarida i Hrvatske.
Špilja Miljacka VI nalazi se na lijevoj obali, uz potok koji se ulijeva u rijeku Krku pedesetak metara nizvodno od slapa. U potpunosti je oblikovana u fosilnoj sedrenoj barijeri. Špilja je mali i jednostavan speleološki objekt bez perspektive za daljnja istraživanja. Duga je svega 5,5 m, duboka 2 m. U njoj nema aktivnog toka, ali kroz nadsloj špilje učestalo dolazi do prokapavanja vode i formiranja siga. U geološkoj prošlosti najvjerojatnije je pripadala većem špiljskom sustavu, odnosno bila je njegovim dijelom, ali je erozijskim djelovanjem rijeke, dubljenjem njenoga korita i odnošenjem materijala veći dio nekadašnjeg objekta denudiran. Stalaktiti i stalagmiti u njoj ukazuju na dulji vadozni period, odnosno na fosilni stadij razvoja objekta pogodan za rast siga. Može se pretpostaviti da je špilja Miljacka VI nekada bila puno veći speleološki objekt.
Špilja Miljacka VII nalazi se petnaestak metara od špilje Miljacka VI. Radi se o jednostavnom speleološkom objektu oblikovanom u fosilnoj sedri. Duga je 9 m, duboka 2 m. Objekt je formiran u horizontalnim i subhorizontalnim slojevima, koji su odredili njegovu generalnu morfologiju. U špilji nema aktivnog toka. U dubljem dijelu špilje nalaze se brojne sige (stalaktiti, stalagmiti, stalagmati i makaroni), koje, kao i one u špilji Miljacka VI, ukazuju na vjerojatno dulji period fosilne faze pogodne za njihov rast, na vjerojatnost da se u geološkoj prošlosti radilo o većem speleološkom sustavu i na moguću povezanost s ostalim speleološkim objektima u kanjonu.
Špilja Miljacka II najdulji je speleološki objekt na području NP „Krka”, s velikom raznolikošću špiljske faune, a Miljacka III je hidrološki zanimljiva jer na tom dijelu voda teče na dvama nivoima, kroz špilju i po površini, koritom rijeke Krke.
Špilje izvori na području Miljacka slapa stanište su jedine prave stigobiontne vrste kralježnjaka (vodozemca) u Europi, čovječje ribice Proteus anguinus, endema Dinarida.
Fotografija: Vedran Jalžić
Špilja pripada vrijednom dijelu hrvatske geobaštine
Ulaz u špilju Miljacka II nalazi se u samom kanjonu na desnoj obali rijeke Krke nizvodno od Miljacka slapa na nadmorskoj visini od 115 m. Formiran je u prominskim naslagama. To je najduži topografski snimljen speleološki objekt na području NP „Krka”. Istražen je u duljini od 3 365 m, ali se iz geoloških i geomorfoloških karakteristika terena da zaključiti da se glavni špiljski kanal nastavlja u istome smjeru pa postoji mogućnost da špilja bude dulja od pet kilometara.
Špilja Miljacka II veliki je izazov za speleološka i speleoronilačka istraživanja. Radi se o teško prohodnome speleološkom objektu, kojemu maksimalna dubina špilje iznosi 29 m, a maksimalna vertikalna razlika 50 m. Špilja ima karakterističnu ulaznu dvoranu velikih dimenzija s pregradom od kamenih blokova i granja na ulazu (koja je u prošlosti korištena za čuvanje ovaca). Glavni, ujedno i najdulji, kanal generalno se pruža u smjeru SZ-JI. Pored suhih kanala, špilju karakteriziraju povremeni sifon, veliko jezero i (zasad) šest jezerskih sifona. Treći sifon prvi je stalno aktivni sifon u špilji, međutim za vrijeme viših voda, 1. i 2. sifon također postaju aktivni pa je tada ronjenje iza njih gotovo nemoguće. U 6. sifonu istraženo je i topografski snimljeno 445 m, no on se nastavlja dalje.
Na temelju topografskog nacrta i prikupljenih speleomorfoloških podataka, špilja Miljacka II prema morfološkom tipu kategorizira se kao etažni i razgranati speleološki object. Prema genetskom tipu, spada u tektonsko-erozijske (poligenetske) speleološke objekte jer su u genezi nastanka tektonski pokreti i erozijsko i korozijsko djelovanje vode odigrali glavnu ulogu. Prema hidrološkim karakteristikama, Miljacka II objekt je sa stalnim vodenim tokom, u kojemu količina vode ovisi o hidrološkim prilikama na širem području. Špilja pripada vrijednom dijelu hrvatske geobaštine.
U ulaznom dijelu špilje Miljacka II prevladavaju konglomerati i laporoviti vapnenci, a završni kanal u potpunosti je oblikovan unutar laporovitih vapnenaca. Špilja je periodički jaki izvor. Za visokoga vodostaja špiljom teče podzemna rijeka. U špilji dominira erozijsko-korozijski stijenski reljef s klastičnim sedimentima odlaganim iz povremeno jakog vodenog toka ili tektonski raspucali blokovi urušeni sa stropova kanala. U bokovima kanala i na stropu uzduž špilje zamjećuju se dobro razvijeni erozijski oblici, vrtložni lonci i strujnice, koji govore o silini vode koja povremeno protječe kroz nju. Špilju krase kalcitni stalagmiti i stalaktiti izuzetne ljepote. Zbog čestog poplavljivanja, u stalagmite je uklopljen mulj pa su većinom smeđe boje. U ulaznom dijelu špilje mogu se vidjeti i crne rahle nakupine guana, šišmiševa izmeta, a na stropu iznad nakupina sjajna crna kora, vjerojatno fosfatni minerali nastali reakcijom šišmiševe mokraće s vapnencem.
Uslijed vanjskih vremenskih utjecaja, temperatura zraka u ulaznom dijelu objekta znatno varira i iznosi prosječno 13,9 °C, dok je na većoj udaljenosti od ulaza stabilnija, s prosječnom vrijednošću od 13,1 °C.
U špilji Miljacka II utvrđene su pedeset četiri svojte beskralježnjaka, koje spadaju u čak osamnaest viših sistematskih kategorija: grinje (Acari), pauke (Araneae), strige (Chilopoda), kornjaše (Coleoptera), skokune (Collembola), dvojenoge (Diplopoda), dvokrilce (Diptera), puževe (Gastropoda), jednakonožne rakove (Isopoda), rakušce (Amphipoda), desetonožne rakove (Decapoda), maločetinaše (Oligochaeta), lažipauke (Opiliones), opnokrilce (Hymenoptera), ravnokrilce (Orthoptera), lažištipavce (Pseudoscorpiones), grizlice (Psocoptera) i dvorepce (Diplura).
Među njima znatan je broj endemskih svojti Dinarida i Hrvatske. Za strigu špiljsku velekamenjarku Eupolybothrus cavernicolus, koja je stenoendem, NP „Krka” je tipski lokalitet. Špilju naseljava i čovječja ribica Proteus anguinus, endemski vodozemac Dinarida.
U špilji Miljacka II u dosadašnjim istraživanjima zabilježeno je devet vrsta šišmiša i uvrštena je na popis Međunarodno važnih podzemnih skloništa za šišmiše (UNEP/EUROBATS).
Fotografija: Vedran Jalžić
Posebnost špilje je njena, za špilje u sedri poprilično velika, duljina od 113 m
Špilja Miljacka III (Špilja pod slapom) otkrivena je slučajno 1998. godine prilikom pregleda obale rijeke Krke podno sedrene barijere slapa Miljacka. Smještena je u samom toku rijeke Krke. Ulaz u špilju nalazi se u podnožju 7,2 m visokog sedrenog strmca poligenetskog postanka: u njegovu oblikovanju izmjenjivale su se etape akumulacije i denudacije. Posebnost špilje je njena, za špilje u sedri poprilično velika, duljina od 113 m. Duboka je 6,6 m. Nastala je širenjem inicijalnih pukotina nakon što je sedra formirana kao stijena. Dostupna je samo ronjenjem. Za povišenog vodostaja ulaz u špilju nije moguć. Hidrološki uvjeti još su jedna zanimljivost špilje jer na tom dijelu voda teče i kroz špilju i po površini, koritom rijeke Krke, dakle na dvama nivoima.
Prema svojoj morfologiji, špilja Miljacka III jednostavna je špilja jer osim glavnog kanala nema duljih bočnih odvojaka. Speleogeneza špilje predisponirana je pukotinskim sustavima koji su rezultat lomljena sedre i odgovara smjeru pružanja korita rijeke Krke. Špilja je stalni izvor, a voda se u njoj javlja i kao cijednica i prokapnica. U proširenjima kanala nalaze se obilne taložine siga u obliku stalaktita, saljeva i sigastih kora po stijenkama kanala.
Špilja je oblikovana u naslagama sedre (izduženog sedrenog tijela), koja je vjerojatno holocenske starosti, točnije: duž kontakta između sedre i matične stijene preko koje je sedra taložena. Matična stijena u podini vidljiva je na dijelovima ulaza, povremeno duž špilje i na kraju njenoga kanala. U matičnoj stijeni nalazimo, kao rezultat erozije, mikroreljefne oblike, korito i vrtložne lonce. Glavnina špilje oblikovana je u sedri, koja je u usporedbi s matičnom podlogom mekša, pa na nju jače djeluje erozija, koja inicira paragenetski proces i širenje kanala mehaničkim trošenjem, na što ukazuje pretežito sedreni sastav akumuliranog fluvijalnog materijala koji prekriva dno kanala. Pored erozije, kanal povremeno oblikuje i urušavanje, pa se u sastavu sedimenta na dnu javlja kršlje i stjenoviti blokovi sedre. Istraživanjem sedimenta utvrđeno je da se u špilji taloži krupni sediment, uglavnom pijesak s varijabilnim udjelima šljunkovite i muljevite frakcije. Mineralni sastav sedimenta pokazao je da je glavni mineral dominantno kalcit, zatim kvarc, te u tragovima dolomit i tinjci.
U špilji Miljacka III zabilježeni su erozijski ostaci sedimenata koji se nalaze po čitavom profilu kanala (na podu, bokovima i stropu). Ti su sedimenti vjerojatno taloženi u geološkoj prošlosti špilje u freatskim (potopljenim) uvjetima. Budući da danas djelomično erodiraju, pretpostavlja se da su uvjeti u kojima je dolazilo do njihova taloženja bili drugačiji od današnjih. S obzirom da su freatski sedimenti špilje Miljacka III taloženi i na stalaktitima koji nastaju u vadoznim (zračnim) uvjetima, može se zaključiti da je špilja prolazila kroz više etapa izmjene vadoznih i freatskih okolišnih uvjeta.
Istraživanje laminiranih špiljskih sedimenata i stalaktita u potopljenom dijelu kanala špilje Miljacka III ukazalo je na rekristalizaciju siga uslijed cirkulacije porne vode, što je problem kod određivanja starosti uzoraka. S obzirom na proces rekristalizacije, zaključeno je da starost tih siga ne može biti uspješno datirana U-Th metodom.
U špilji Miljacka III utvrđene su, pričvršćene za potopljene stijenke špilje, neobične organske bijelo do žućkasto obojene formacije. Analiza tih formacija pokazala je da se radi o antozojskom tipu kolonija u kojima je vjerojatno udruženo više od trideset vrsta bakterija.
Fotografija: Nenad Buzjak
Stara jametina najdublji je speleološki objekt u NP „Krka“
Smještena je na lijevoj obali rijeke Čikole iznad Punčke drage, nedaleko od zaseoka Gornji Krnići kod Konjevrata, na nadmorskoj visini od 200 m. Ima dva ulaza, nalik na vrtače, špiljski i jamski. Oba vode u ulaznu dvoranu.
Iako se u svojem imenu naziva jametina, s obzirom na prosječni nagib kanala, prema speleološkoj klasifikaciji, ovaj se objekt ubraja u špilje. Gotovo u potpunosti je prohodan bez upotrebe speleoloških tehnika, s izuzetkom samo jedne 4-metarske vertikale.
Stara jametina razgranati je speleološki objekt, istražen u duljini od 188 m i dubini od 85 m. Daljnje napredovanje onemogućuju uske pukotine. Špilju karakteriziraju veliki prostori međusobno odijeljeni uskim kanalima, pa je prirodno podijeljena u četiri cjeline, odnosno dvorane.
Stara jametina oblikovana je unutar prijelaznih naslaga konglomerata, laporovitih vapnenaca i lapora. Na dubini od 40 m nalazi se dvorana u erodiranom laporu. Stara jametina nema hidrogeološku funkciju iako postoje manje vode nakapnice. Krase je lijepi stalagmiti.
Prosječna temperatura zraka u cijelom objektu iznosi 11,9 °C, no kada se izuzme ulazna dvorana, koja je jako podložna utjecaju vanjskih vremenskih uvjeta, prosječna temperatura zraka iznosi 12,4 °C.
Relativna vlažnost zraka u objektu, s izuzetkom ulazne dvorane, u kojoj vlažnost, poput temperature, znatno ovisi o vanjskim vremenskim uvjetima, iznosi 100%.
U Staroj jametini obitava vrlo raznolika špiljska fauna. Prema ekološkoj klasifikaciji špiljskih svojti, naseljavaju je troglobionti, troglofili, subtroglofili i troglokseni.
Ukupno je evidentirano više od pedeset svojti iz skupina puževa (Gastropoda), pauka (Araneae), lažištipavaca (Pseudoscorpiones), lažipauka (Opiliones), grinja (Acari), jednakonožnih rakova (Isopoda), striga (Chilopoda), dvojenoga (Diplopoda), skokuna (Collembola), dvorepaca (Diplura), trorepaca (Thysanura), kornjaša (Coleoptera), grizlica (Psocoptera), dvokrilaca (Diptera), ravnokrilaca (Orthoptera), leptira (Lepidoptera), gujavica (Lumbricidae), opnokrilaca (Hymenoptera) i šišmiša (Chiroptera).
Među njima je velik broj endemskih svojti Dinarida i Hrvatske. U špilji obitava i Verhoeffiella margusi, troglobiontna vrsta skokuna koji je stenoendem NP „Krka“.
Na području speleološkog objekta Stara jametina od 2018. godine provodi se, jedinstveno u Hrvatskoj, istraživanje okolišnih parametara s ciljem utvrđivanja brzine trošenja stijena i snižavanja površine (denudacija), te klimatskih i paleoklimatskih značajki krša područja NP „Krka“.
Fotografija: Marijana Cukrov
Na lijevoj obali rijeke Krke nalaze se dvije špilje iznimno važne zbog arheoloških nalaza u njima
Oziđana pećina nalazi se na samom vrhu litice kanjona rijeke Krke iznad Roškoga slapa. Špilja ima jednostavnu morfologiju, a nastala je u krovini horizontalne slojne plohe oblikovane u naslagama konglomerata. Dugačka je 59 m. Čine je tek kanal širok od 5 do 10 m i dva gotovo vertikalna kanala (dimnjaka) koji ne izlaze na površinu. Ime je dobila po suhozidu na ulazu.
S obzirom na morfologiju, znatan utjecaj na mikroklimu špilje imaju vanjski vremenski uvjeti, što se očituje u padu vlažnosti i porastu temperature zraka u špilji u toplim razdobljima u godini.
Prosječna temperatura zraka u špilji na mjestu izvan turističke staze, koje nije izloženo
rasvjeti, iznosi oko 16,1 °C, a prosječna relativna vlažnost zraka oko 95,5 %. Špilja je i za najvećih kiša uglavnom suha, tek je na nekoliko mjesta vidljivo prokapavanje, koje na stropu tvori manje cjevaste stalaktite i saljeve, a na podu razlivene stalagmite.
U špilji su pronađeni brojni ulomci keramičkih posuda u kojima se jasno ocrtava nazočnost svih neolitičkih kultura jadranskog prostora (impresso, danilske i hvarske), potom eneolitika te ranog i srednjeg brončanog doba, što govori o ljudskoj nazočnosti u njoj od starijeg neolitika, dakle od oko 5 000 pa, kontinuirano, sve negdje do 1 500 godina prije Krista. Špilja je iznjedrila i važne nalaze kremenih artefakata (nožiće), kamenog oruđa (ručni žrvanj), kosti različitih životinja (ovce, jelena, divlje mačke) i ulomaka ljuštura dagnje. Pronađena su i dva dječja kostura položena u raku zgrčena na desni bok, poput djeteta u majčinoj utrobi, koja, prema položaju u vertikalnoj stratigrafiji, pripadaju vremenu neolitika.
Ukupno je u Oziđanoj pećini utvrđeno trideset šest različitih svojti beskralježnjaka, koje spadaju u čak devetnaest viših sistematskih kategorija: grinje (Acari), paučnjačiće (Palpigradi), pauke (Araneae), strige (Chilopoda), kornjaše (Coleoptera), skokune (Collembola), dvojenoge (Diplopoda), dvokrilce (Diptera), puževe (Gastropoda), jednakonožne rakove (Isopoda), leptire (Lepidoptera), kolutićavce (Anelida), lažipauke (Opiliones), ravnokrilce (Orthoptera), lažištipavce (Pseudoscorpiones), grizlice (Psocoptera), štipavce (Scorpiones), dvorepce (Diplura) i trorepce (Thysanura).
Dominantna skupina su skokuni, nakon njih ravnokrilci, potom pauci i jednakonožni rakovi. Te četiri skupine čine 84 % ukupne faune špilje. U špilji obitavaju i šišmiši.
Špilja je uređena za turističke posjete u sklopu poučno-pješačke staze Stinice – Roški slap – Oziđana pećina.
Špilja Jazinka nalazi se u kanjonu nizvodno od utvrde Nečven, na nadmorskoj visini od 216 m. Morfologija špilje je jednostavna. Duga je 42 m, duboka 4 m, a vertikalna razlika iznosi 12 m. Nakon niskog ulaza otvara se dvorana koja se nastavlja u dvadesetak metara dug zasigani kanal. I dok je prednji dio suh, stražnji dio špilje vrlo je vlažan zbog voda nakapnice i cjednice. Na dnu većeg dijela špilje, a djelomično i na zidovima kanala, nalazi se glinoviti sediment.
Sezonske promjene najviše utječu na ulazni dio, što je očekivano za špilju takve morfologije. U dijelu špilje najudaljenijem od ulaza vladaju pravi špiljski uvjeti, koje karakterizira stalna temperatura zraka, prosječne vrijednosti od oko 12,5 °C.
U prednjem dijelu špilje pronađeni su ulomci različitih keramičkih posuda iz kasnoga brončanog i starijeg željeznog doba, životinjske kosti, brončana strelica, brončana fibula, tordirani brončani torkves s lančićem. U najdubljem dijelu špilje pronađene su ljudske kosti, perlice od staklene paste, naočalasti brončani privjesak, udica i brončane igle. Prednji dio špilje vjerojatno je korišten za stanovanje, a stražnji za pokapanje pokojnika.
U špilji Jazinki ukupno je evidentirano dvadeset devet svojta iz skupina puževa (Gastropoda), pauka (Araneae), lažištipavaca (Pseudoscorpiones), lažipauka (Opiliones), grinja (Acari), jednakonožnih rakova (Isopoda), striga (Chilopoda), dvojenoga (Diplopoda), skokuna (Collembola), dvorepaca (Diplura), kornjaša (Coleoptera), grizlica (Psocoptera), dvokrilaca (Diptera), ravnokrilaca (Orthoptera) i leptira (Lepidoptera).
Među njima je i velik broj endemskih svojti Dinarida i Hrvatske. Troglobiontnoj vrsti skokuna Verhoeffiella margusi, stenoendemu NP „Krka“, špilja Jazinka tipski je lokalitet.
Fotografija: Mario Romulić & Dražen Stojčić
U Hrvatskoj živi više od 500 podzemnih vrsta, od kojih su polovica endemi, a mnogi su i relikti, ostaci faune iz davnog geološkog razdoblja
Biospeleologija je znanstvena grana koja proučava životinje u podzemlju, staništa u kojima žive i njihove međusobne odnose. Njezin naziv potječe od triju riječi grčkoga porijekla: bios, što znači život, speleos, što znači šupljina, i logos, što znači znanost. To je sintetska znanost koja u sebi sjedinjuje dvije osnovne znanstvene discipline: biologiju i speleologiju.
Biospeleolozi su znanstvenici i istraživači koji ulaze u špilje i jame, traže podzemne životinje, sakupljaju ih i fotografiraju, a u laboratoriju određuju koje su vrste pronašli i detaljno ih proučavaju. Kada se dogodi da pronađu nepoznatu vrstu, životinju detaljno opišu, dadu joj znanstveno ime i to objave u znanstvenom časopisu kako bi obavijest o tome nalazu bila dostupna svim ljudima.
Termin biospeleologija prvi je upotrijebio Francuz Armand Vire u svom radu La Biospeologie tiskanom u Parizu 1904., kako bi opisao znanost kojoj je predmet istraživanje živih bića koja nastanjuju podzemlje.
U speleološkim objektima žive životinje koje su se djelomično ili u potpunosti prilagodile zahtjevnim uvjetima života koji vladaju u podzemlju, poput nedostatka svjetla, oskudice hrane i vrlo visoke vlažnosti zraka. Tamo žive ili u njega samo zalaze zbog različitih potreba kao što su sklanjanje od nepovoljnih uvjeta na površini, hibernacija ili razmnožavanje.
Sve do 1832. godine, kada je opisan tankovratić Leptodirus hochenwartii iz Postojnske špilje u Sloveniji, smatralo se da špiljska staništa nisu nastanjena. To otkriće potaknulo je istraživanja podzemnih staništa, ponajprije špiljskih. U svijetu je opisano više od 7 500 podzemnih svojti (vrsta i podvrsta), od čega oko 1 200 na području Dinarida. U Hrvatskoj je poznato više od 500 podzemnih svojti, skoro 7 % svjetskog broja vrsta. Više od 50 % svojti su endemi. Mnogi od njih su relikti, ostaci faune iz davnog geološkog razdoblja. Špiljskim staništima brojem vrsta dominiraju kornjaši, slijede rakovi, puževi, lažištipavci, pauci i dvojenoge. Na njih otpada gotovo 90 % poznatih špiljskih svojti.
Osim što u njoj obitavaju brojne vrste, u Hrvatskoj žive i neki jedinstveni predstavnici podzemne faune, poput jedine poznate slatkovodne podzemne spužve, ogulinske špiljske spužvice Eunapius subterraneus, jedinog poznatog slatkovodnog podzemnog školjkaša, dinarskog špiljskog školjkaša Congeria kusceri, jedinog europskog slatkovodnog podzemnog kralježnjaka, čovječje ribice Proteus anguinus, jedinog podzemnog slatkovodnog žarnjaka, zagonetne velkovrhije Velkovrhia aenigmatica, jedinog podzemnog slatkovodnog mnogočetinaša, dinarskog špiljskog cjevaša Marifugia cavatica, i jedinog letećeg troglobionta na svijetu, špiljske hajdi Troglocladius hajdi.
Nepoznavanje speleoloških objekata na području NP „Krka“ razlog je relativno kasnog početka biospeleoloških istraživanja. Tek su šezdesetih godina 20. stoljeća istraživanja slovenskih biospeleologa donijela prva važna otkrića podzemne faune na području današnjeg NP „Krka“: opisani su podvrsta voden babure Monolistra pretneri spinulosa (Špilja kod mlina na Miljacki – Miljacka IV), rod stigobiontnog pužića Dalmatella s tipskom vrstom D. sketi i vrsta stigobiontnog pužića Lanzaia skradinensis (krški izvor na području Skradinskog buka). Prva opsežna biospeleološka istraživanja šireg područja NP „Krka“ proveli su tijekom 1989. i 1998. godine djelatnici Hrvatskog prirodoslovnog muzeja. Hrvatsko biospeleološko društvo u suradnji s Javnom ustanovom „Nacionalni park Krka” provelo je inventarizaciju špiljske faune 2005. i 2010. godine, a 2013. godine istraživanje rijetkih i novih špiljskih svojti. Na širem području Parka speleološka i biospeleološka istraživanja provode se kontinuirano, a provodi se i monitoring porodiljnih kolonija šišmiša i čovječje ribice.
Fotografija: Branko Jalžić
Špilje dinarskog krša najbogatije su na svijetu po broju špiljskih vrsta od kojih 70 % su endemi Hrvatske
Životinje koje naseljavaju podzemlje razvile su se od nadzemnih predaka razvijajući prilagodbe na špiljska staništa tijekom dugog niza godina. Razvijajući nova obilježja, istovremeno su regresivnom evolucijom mnoga izgubila (pojava redukcije pojedinih stečenih osobina, odnosno razvijanje morfološki jednostavnijih).
Neke od glavnih prilagodbi na podzemlje jesu redukcija organa za vid, gubitak pigmenta, stanjenje integumenta, produljenje dijelova tijela, usporen metabolizam, dugovječnost, nizak stupanj reprodukcije, nakupljanje rezerva masti, smanjenje agresivnosti, prestanak dnevno-noćnog ritma aktivnosti, prestanak sezonskih promjena i aktivnosti te promjene u građi mozga (povećano izbjegavanje prepreka i pamćenje prostora).
Životinje koje susrećemo u špiljama možemo podijeliti na:
– troglobionte na kopnu i stigobionte u vodi – stanovnike špiljskih staništa kojima se čitav životni ciklus odvija u podzemlju
– eutroglofile na kopnu i eustigofile u vodi – stanovnike špiljskih staništa koji osim podzemnih mogu imati i nadzemne populacije, tj. mogu čitav život provesti u podzemlju ili u nadzemlju
– subtroglofile na kopnu i substigofile u vodi – povremene stanovnike špiljskih staništa, koji špilje koriste za različite dijelove životnog ciklusa, poput hibernacije, razmnožavanja, odgajanja mladih, sklanjanja od nepovoljnih uvjeta
– trogloksene na kopnu i stigoksene u vodi – slučajne stanovnike špiljskih staništa.
Špilje dinarskog krša najbogatije su na svijetu po broju špiljskih vrsta. Gotovo da nema otoka ili planinskog masiva koji nema barem nekoliko endemičnih svojti špiljske faune. Većina špiljskih vrsta ima vrlo ograničeno područje rasprostranjenosti, a od poznatih gotovo 70 % su endemi Hrvatske.
Upravo je mnogobrojnost jedinstvenih endemičnih špiljskih vrsta osnovno obilježje faune Dinarida i faune Hrvatske, što treba osvijestiti i čuvati kao neprocjenjivu vrijednost.
Prema Crvenoj knjizi špiljske faune Hrvatske, ugroženo je čak 186 špiljskih svojti prema kriterijima ugroženosti Međunarodne organizacije za zaštitu prirode (IUCN). Jedna od najvećih prijetnji je onečišćenje podzemnih staništa.
Proglašenjem ekološke mreže Natura 2000 u Hrvatskoj su određena područja važna za očuvanje europskih ugroženih vrsta i staništa. Tako su kao prirodna staništa od interesa za EU na području Hrvatske prepoznata i podzemna staništa. Oko 400 speleoloških objekata navodi se pod Špilje i jame zatvorene za javnost (kod 8310) a 220 pod Preplavljene ili dijelom preplavljene morske špilje (kod 8330). Na popisu ciljnih vrsta Natura 2000 nalaze se i tri troglobionta: kornjaš tankovratić Leptodirus hochenwarti, južni dinarski špiljski školjkaš Congeria kusceri i čovječja ribica Proteus anguinus, te dvanaest vrsta šišmiša.
U speleološkim objektima na području NP „Krka“ evidentirano je oko 170 špiljskih svojti, od kojih su mnoge endemi Dinarida i Hrvatske, a četiri su endemi NP „Krka“ (stenoendemi): pužići Dalmatella sketi i Lanzaia skradinensis, striga Eupolybothrus cavernicolus i skokun Verhoeffiella margusi. Tijekom posljednjih istraživanja sakupljeno je više svojti za koje je preliminarnim pregledom utvrđeno da se radi o novim vrstama za znanost, ali znanstveno još nisu opisane.
Fotografija: Branko Jalžić
Čovječja ribica, jedinstvena stigobiontna vrsta koja nastanjuje krško područje u Hrvatskoj, vjerojatno je najpoznatiji stanovnik našeg podzemlja
Ona je jedini pravi podzemni kralježnjak, paleoendem Dinarida (živi fosil), u potpunosti prilagođen životu u špiljskim uvjetima. Naseljava krško podzemlje u sjevernoj Italiji, Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj je prvi put zabilježena 1840. godine na izvoru Goručica kod Sinja.
Zbog izrazito hladnog i hranom siromašnog staništa u špiljama koje naseljava, ova vrsta vodozemca doživljava svoju spolnu zrelost još u stadiju ličinke, u kojem ostaje cijeli život (tzv. neotenija). Na vratu iza glave ističu se tri para rozih do žarkocrvenih vanjskih škrga, koje su karakteristika ličinačkog stadija kod repatih vodozemaca. Budući da ne prođe potpunu metamorfozu u odrasli stadij, kao većina ostalih vodozemaca, čovječja ribica cijeli svoj život provede kao vodeni organizam.
Osnovna boja tijela čovječje ribice je bijela s blagim primjesama ružičaste (zbog krvnih kapilara neposredno uz površinu kože) pa je zbog sličnosti s ljudskom kožom ta vrsta u svom nazivu dobila atribut „čovječja“. Zbog životnih uvjeta u stalnoj tami podzemlja, oči su vidljive jedino kod mladih jedinki, dok su kod odraslih zakržljale i prekrivene tankom kožom pa nisu vidljive. Jedino su u populaciji čovječje ribice u Beloj krajini u Sloveniji sve jedinke tamnosivo obojene i nemaju zakržljale oči. Tijelo joj je vitko i izduženo, od vrha njuške do vrha repa dugo 25-35 cm (najviše 40 cm). S obzirom da vrlo rijetko napušta vodu, noge su joj malene, s po trima prstima na prednjim i dvama na stražnjim nogama, i služe samo za lagano kretanje u potrazi za hranom. Rep joj je bočno spljošten, izrazito snažan, a služi za kretanje kroz vodu. U vodama bogatim kisikom diše na škrge i preko kože, a u hipoksičnim uvjetima može disati i plućima. Hrani se špiljskim vodenim beskralježnjacima, poput rakušaca, puževa i ličinki kukaca, a bez hrane može preživjeti osam godina. Čovječja ribica je mali repaš, težak 15–20 grama. Vrlo sporo se razvija pa odrasli stadij dosegne s 14-18 godina. S obzirom da može doživjeti starost veću od 100 godina (u zatočeništvu 68,5 godina), čovječja ribica je vodozemac s najduljim životnim vijekom. Preferira čiste, kisikom bogate vode i relativno nisku temperaturu, u rasponu od 5 do 15 °C. Uglavnom živi u dubljim dijelovima špilja, a ponekad je se može vidjeti i u plitkim podzemnim jezerima u potrazi za hranom. Za proljetnih bujica jedinke često budu izbačene iz podzemlja kroz krške izvore i estavele.
Uglavnom žive u manjim skupinama. Za vrijeme parenja mužjaci postanu izrazito teritorijalni. Kada ženka uđe u mužjakov teritorij, počne udvaranje. Tijekom udvaranja mužjak privlači ženku otpuštajući u vodu hormone, koje, mašući repom, usmjeri prema njenoj glavi. Udvaranje dosegne vrhunac kada mužjak na podlogu položi paketić sperme (spermatofor), koji ženka pokupi svojom nečisnicom, tako da dođe do unutarnje oplodnje jaja. Udvaranje može biti ponovljeno više puta unutar nekoliko sati. Kad napusti teritorij mužjaka ženka počne tražiti prikladno mjesto za polaganje jaja. Nakon 2-3 dana počne polagati jaja ispod kamenja i nastavi ih čuvati sve dok se ne izlegnu mlade ličinke. Tu radnju ponavlja 25 dana tijekom kojih će položiti više od 70 oplođenih jaja iz kojih se izleže nova generacija ličinki. Jaja su pravilno okrugla, bijela, velika oko 5-6 mm. Razdoblje inkubacije jako varira ovisno o temperaturi (na 15° C traje oko 85 dana).
U Hrvatskoj čovječja ribica naseljava špilje i ponore krških polja na području od Istre do Dubrovnika, u trima odvojenim populacijama koje nastanjuju područja Istre, Gorskog kotara i Gackog polja (sjeverna Lika) te Dalmacije (od rijeke Krke do Dubrovnika). Zanimljivo je da na području Ličkog polja, Velebita i Zrmanje nije nikad pronađena (pretpostavlja se zbog hidrogeoloških barijera). Populacije čovječe ribice na području Istre nakon novijih genetičkih istraživanja izdvojene su u zasebnu vrstu – istarsku čovječju ribicu. U Hrvatskoj je čovječja ribica strogo zaštićena vrsta, a na europskoj razini nalazi se, kao prioritetna vrsta, na dodacima Direktive o zaštiti prirodnih staništa i divlje faune i flore Europske unije. Uvrštena je i na listu Konzervacijskog programa EDGE, koji je usmjeren prema zaštiti i očuvanju ugroženih vrsta jedinstvenih prema svojoj evoluciji a koje su nezamjenjiv dio svjetske prirodne baštine.
Usprkos zaštiti na nacionalnoj i europskoj razini, ova vrsta je prema zadnjoj procjeni ugroženosti vodozemaca i gmazova Hrvatske svrstana u kategoriju ugroženih vrsta. Kao osnovni uzrok ugroženosti ističu se degradacija krških staništa zbog onečišćenja podzemnih voda i brojni zahvati koji mijenjaju hidrološke režime podzemnih voda.
Na području NP „Krka“ čovječja ribica otkrivena je 1989. godine. Monitoring vrste na području Parka pokazao je da je njezina populacija stabilna.
Fotografija: Branko Jalžić
Šišmiši naseljavaju petnaestak speleoloških objekata unutar Nacionalnog parka „Krka“
Šišmiši čine oko petine ukupnog broja sisavaca u svijetu. Od drugih sisavaca razlikuje ih sposobnost leta i sposobnost orijentacije uz pomoć ultrazvuka (eholokacija). Mogu živjeti čak četrdeset godina. Tijelo im je prekriveno krznom od kratke guste do pahuljasto guste dlake. Boja krzna većinom je tamnija na leđima nego na trbuhu. Vrat im je kratak, glava relativno krupna s velikim ustima i snažnim čeljustima s velikim očnjacima i šiljastim zadnjim zubima. Godišnji ciklus aktivnosti šišmiša vezan je za godišnja doba i vremenske prilike.
Zimi hladno vrijeme ograničava količinu hrane dostupne insektivornim vrstama šišmišima. Stoga šišmiši zimu, zbog štednje energije, najčešće provedu u stadiju hibernacije. U proljeće temperatura njihova tijela poraste uslijed rasta vanjske temperature te tako opet postanu sposobni za let i lov. Također, u proljeće počinju sazrijevati embriji ženki koje su se parile prethodne jeseni. Ljeti trudne ženke formiraju porodiljine kolonije, dok su mužjaci najčešće odvojeni od ženki i mladih. Ženke obično godišnje imaju samo jedno mlado, no nekoliko vrsta može ponekad imati i dva mlada. Mlade kote u lipnju, do početka srpnja, nakon čega ih nekoliko tjedana othranjuju. Mladi su za let sposobni kad su stari otprilike mjesec dana. Krajem ljeta mužjaci postaju sve aktivniji pa počnu udvarati ženkama. Neka skloništa, a posebno speleološke objekte, često koriste kao mjesta rojenja, u njima se okupljaju najčešće radi parenja, poslije traže moguća nova skloništa i pokazuju mladima njihovu lokaciju. Do kraja jeseni sele se u zimska skloništa za hibernaciju, gdje ostanu tijekom hladnih mjeseci, pojedinačno ili u skupinama koje mogu brojiti do nekoliko tisuća jedinki.
Mnoge vrste kombiniraju različite tipove skloništa (speleološke objekte, potkrovlja, šume, pukotine u zidovima, stijenama i stablima) ovisno o godišnjem dobu, mogućnostima i okolišnim uvjetima. Stoga skloništa ovisno o njihovoj funkciji dijelimo na hibernacijska, skloništa porodiljnih kolonija, mjesta rojenja i tranzicijska (povremena) skloništa.
Speleološki objekti mogu služiti kao stalno mjesto za sklonište mnogim generacijama šišmiša. Špiljske vrste šišmiša, kao što su vrste roda Rhinolophus, često su vjerne istim lokalitetima cijeloga života. Podzemna skloništa šišmiši mogu koristiti u svim fazama godišnjeg ciklusa, ovisno o temperaturi zraka u njihovoj unutrašnjosti. Preferiraju speleološke objekte s dinamičnom atmosferom, u kojima postoji strujanje zraka te stoga i varijacije u temperaturi.
Od sumraka sve do ranih jutarnjih sati šišmiši su izvan svojih skloništa u potrazi za hranom. U potrazi za hranom obilaze otvorena staništa (livade, pašnjake), grmoliku vegetaciju i šumska staništa, staništa blizu vodenih površina i urbana područja, u skladu s ekološkim karakteristikama pojedine vrste.
Većina europskih vrsta šišmiša primarno se hrani kukcima. Iz tog razloga posebno je važna uloga šišmiša kao prirodnih pesticida, s obzirom da jedan šišmiš u satu može uloviti od 500 do 1 000 kukaca. Osim toga, šišmiši se smatraju vrlo dobrim bioindikatorima, pri čemu je veća brojnost šišmiša direktan pokazatelj zdravog i stabilnog ekosustava, dok pad u njihovoj brojnosti može biti posljedica utjecaja raznih ljudskih aktivnosti.
Od 45 vrsta šišmiša zabilježenih na području Europske unije, na području Republike Hrvatske obitavaju 34 vrste, pa se time Hrvatska svrstava među zemlje s najvećom bioraznolikosti faune šišmiša u Europi.
Fauna šišmiša šireg područja Nacionalnog parka „Krka“ sporadično je istraživana od polovice 19. stoljeća. Prema dosadašnjim istraživanjima, na tom prostoru obitavaju najmanje 22 vrste šišmiša, među kojima dugokrili pršnjak Miniopterus schreibersii, oštrouhi šišmiš Myotis blythii, dugonogi šišmiš M. capaccinii, riđi šišmiš M. emarginatus, veliki šišmiš M. myotis, Blazijev potkovnjak Rhinolophus blasii, južni potkovnjak R. euryale, veliki potkovnjak R. ferrumequinum i mali potkovnjak R. hipposideros kao skloništa najčešće koriste špilje i jame.
Na širem području NP „Krka“ devet speleoloških objekata uvršteno je na popis međunarodno važnih podzemnih skloništa za šišmiše (Miljacka II, Topla pećina, Špilja izvor Krke / HE Krčić, Škarin samograd, Tradanj, Stražbenica, Mandalina, Dobra voda i Ćulumova pećina). S obzirom na veliku mobilnost šišmiša i areal njihova kretanja tijekom hranjenja i dnevnih/sezonskih migracija, područje Parka važno je za njihovo očuvanje.
Šišmiši su ranjivi na promjene u stanišnim uvjetima i uznemiravanje. Gubitak i degradacija skloništa šišmiša posljedica su raznih ljudskih aktivnosti. Sve manji broj kukaca zbog korištenja različitih pesticida i herbicida i promjena staništa, primjerice, gubitak močvarnih i šumskih staništa, također negativno utječu na populacije šišmiša. Osim toga, još uvijek su prisutni nerazumijevanje i predrasude zbog slabe informiranosti o životu šišmiša i njihovoj ekologiji.
Više speleologa zabilježilo je prisutnost šišmiša u petnaestak speleoloških objekata unutar granica Parka.
Fotografija: Daniela Hamidović
Dinarski špiljski cjevaš u Jami nasuprot Torku u NP „Krka“ naseljava potopljene sige
Dinarski špiljski cjevaš Marifugia cavatica Absolon & Hrabe, 1930 paleoendem je Dinarida. Ta stigobiontska vrsta nastanjuje podzemne slatke vode dinarskog krša od Italije do Albanije i jedini je poznati predstavnik mnogočetinaša, porodice cjevaša Serpulidae, koji živi u podzemlju. Smatra se da je u pliocenu naseljavao jezera na površini zemlje.
Dinarski špiljski cjevaš sesilni je organizam, živi pričvršćen za stijenu (tvrdu podlogu). Oko tijela izgrađuje vapnenu cjevčicu promjera oko 1 mm, dugu do 6 cm. Duž cjevčice proteže se nepravilno nazubljen isprekidani greben s nepravilno razmještenim prstenima. Izvan cjevčice izbacuje perjaste lovke kojima filtrira organsku tvar iz vode. U nepovoljnim uvjetima cijelo tijelo uvuče u cjevčicu i zatvori je poklopčićem (operkulom). Ta mu prilagodba omogućuje preživljavanje za niskih razina podzemne vode i za duljih razdoblja bez vode. Nastanjuje vode čija temperature varira od 4 do 19 °C. Ovisno o brzini strujanja podzemne vode, živi ili pojedinačno ili u kolonijama. Guste kolonije izgrađuje na mjestima s mirnijim tokom u kojima između vapnenačkih cjevčica žive brojni drugi vodeni špiljski organizmi. Poznato je više od sedamdeset lokaliteta koja naseljava u Hrvatskoj; s izuzetkom kaverne K2 na otoku Braču, svi su vezani za kopno.
Zanimljivo je da naseljava sve lokalitete na kojima su zabilježene i ostale podzemne sesilne (sjedeće) vrste, dinarski špiljski školjkaš Congeria kusceri Bole, 1962 i ogulinska špiljska spužva Eunapius subterraneus Sket i Velikonja, 1984.
Kao sesilnoj vrsti, izravna prijetnja njezinu opstanku je promjena vodnih režima uslijed različitih hidrotehničkih zahvata, kao i različite vrste onečišćenja koje mogu dospjeti u podzemne vode.
U speleoronilačkom istraživanju objekta Jama nasuprot Torku 1998. godine otkriveno je prvo nalazište tog stigobiontnog mogočetinaša na području NP „Krka“. Dinarski špiljski cjevaš u toj špilji naseljava potopljene sige. Jama nasuprot Torku potopljena je dizanjem razine Visovačkog jezera i rastom sedrene barijere Skradinskog buka. Ronjenjem je dosegnuta dubina od 17 m i potvrđena veza svih triju jezera u jami.
Foto: Vedran Jalžić
Planirajte svoj odmor i istražite skrivena blaga rijeke Krke.
Osoba zadužena za komunikaciju: Ivona Cvitan
E-mail: ivona.cvitan@npk.hr
HR 
EN 
