Bilušića buk, prvi od sedam slapova rijeke Krke, nalazi se stiješnjen u kanjonu, 16 km nizvodno od izvora a 9 km od Knina. S ruba kanjona najprije se čuje udaljeni huk vode. To se preko dviju sedrenih stepenica Buka prelijeva sva voda Krke. Taj zvuk putnika namjernika prati duž staze na čijem su kraju, obrasle u bršljan, dvije vodenice, kao kulise za neku od Grimmovih bajki, prije nego što će ugledati malu lagunu u koju se ruši bijela voda Bilušića buka. Dovoljno je tek malo mašte da biste ugledali vile kako zaigrano plešu okupane raspršenim kapljicama vode i jednoroge kako piju bistru vodu jezerca podno slapa. Slapište je okruženo bujnim submediteranskim raslinjem i gustim vrbicima, a uz tok rijeke nekoliko je malenih polja na kojima lokalno stanovništvo sadi povrće. Tu su drveni stol i klupa za odmor i okrjepu, pa je izlet na Bilušića buk poput avanture u prirodi o kakvima smo nekad čitali u dječjim romanima.

Bilušića buk sastoji se od dviju glavnih stepenica i nekoliko međustepenica. Dug je tristo, širok stotinjak metara, s ukupnom visinskom razlikom od 22,4 m. Za niska vodostaja voda se prelijeva kroz usjek širok svega tridesetak metara. Od sedrenih oblika, obiluje bradama i polušpiljama. Nizvodno od slapa nalazimo brojne barijerice, a odmah ispod njih sedrene pragove i otočiće. Izvan današnjeg vodotoka može se vidjeti sačuvana, izuzetno atraktivna, „mrtva“ ili „fosilna“ sedra. Riječ je o vodotoku koji je bio aktivan u geološkoj prošlosti, a ta je sedra stara oko 125 000 godina. Nastala je u klimatski toplom međuledenom dobu, tzv. Riss/Würm interglacijalu. Aktivni sedreni slapovi rijeke Krke, odnosno dijelovi barijera koji se nalaze u vodenom toku, biodinamičke su tvorevine koje stalnim osedravanjem rastu –  to je „živa“ sedra. U sedrenoj barijeri slapa ili u njegovoj blizini nalazi se nekoliko speleoloških objekata. Među njima je najvažnija Sedrena špilja iza mlina, duga 124 m, u koju se može ući kroz četiri ulaza. Krase je raznoliki sigasti oblici nastali u sedri. Kroz nju protječe voda koja se koristila za pogon mlina.

Tu su nekoć bile brojne vodenice, stupe i valjavice, na objema obalama, i na bukovičkoj i na prominskoj strani. U mlinu se mljelo žito, a na okolnim stijenama, nakon što su prošli stupe i valjavice, sušili sukanci, biljci i torbe. Sve je vrvjelo od ljudi i života. Kad su mlinovi izgubili bitku s tehnološkim razvojem, priroda ih je uzela pod svoje i, kao čarolijom, uklopila u okoliš.