RELJEF
Kako je sve počelo...
Iako se Krka i krajolik uz nju doimaju vječnima, rađanje rijeke i stvaranje krša, oblikovanje zaravni, usijecanje kanjona i izdizanje sedrenih barijera trajalo je eonima ostavivši nam tragove iz kojih danas iščitavamo geološku prošlost toga prostora.
Tvrde stijene što okružuju rijeku Krku nekada su bile morsko dno.
To je more bilo dio pradavnoga Tetis (Tethys) oceana, iz kojeg su se izdigli Dinaridi. Dinaridi su najvećim dijelom građeni od karbonatnih stijena (vapnenaca i dolomita). Te su stijene nastale taloženjem ljuštura školjkaša tijekom ere mezozoik, koja obuhvaća razdoblja trijas, juru i kredu.
Upravo je topivost karbonatnih stijena u vodi najvažniji uvjet za odvijanje procesa okršavanja. U suštini, to je kemijski proces koji se odvijao milijunima godina te traje i dalje. Voda nagriza karbonatne stijene i tako stvara pukotine zbog kojih stijena više ne može zadržavati vodu. U tome joj pomažu tektonski i mehanički procesi. I današnji izgled kanjona Krke rezultat je tektonskih pokreta i površinskih procesa okršavanja u karbonatnim naslagama mezozojske i tercijarne starosti. Tako iz stijena koje okružju rijeku Krku možemo iščitati njezinu geološku prošlost. Ako su slojevi vapnenca koje vidimo na stranama kanjona različita sastava, čistoće i debljine, znači da su taloženi u različitim uvjetima, a položaj i vrsta naslaga objašnjavaju nam izdizanja i spuštanja morske površine.
Prošupljenost je jedno od glavnih obilježja stijena krških prostora. Tako nastaju brojne špilje i jame. Proces okršavanja zaslužan je i za ukrase u njima. U posebnim uvjetima moguć je u obrnutom smjeru: ponovno se izlučuje kalcijev karbonat, odnosno stijena se ne troši, već raste. Tako nastaju stalaktiti i stalagmiti, ali i sedra, temeljni fenomen Nacionalnog parka „Krka“.
Kao i sam prizor žive vode koja teče kroz svoju suprotnost, tvrde stijene, tako je i krš dvojak: surov, a ekološki vrlo osjetljiv na čimbenike zagađenja, koji zbog propusnosti stijena mogu lako dospjeti u vodu. Ali to je i njegova vrijednost jer stalna dvosmjerna cirkulacija vode stvara različita staništa na površini i u podzemlju, odnosno uvjete za život brojnim vrstama, i rijetkim, ugroženim i endemskim.
Sada kada znamo što krš jest, lakše nam je predočiti eonima dugo rađanje i rast rijeke Krke, kreiranje zaravni, usijecanje kanjona i izdizanje sedrenih barijera. Jer krš je glavno počelo: osim što je stvorio pejsaž oko nas, odredio je i način života ljudi koji su se na njemu naselili. U Hrvatskoj krško područje, koje se kao neprekinuti pojas širine 50 – 100 km proteže duž obale Jadranskog mora, prekriva oko 46 % teritorija. Naša je dužnost i obveza čuvati ga kako bi buduće generacije iz njegovih stijena mogle iščitati svoju prošlost.
Geološko formiranje područja rijeke Krke započelo je sedimentacijom vapnenca a nastavilo se stvaranjem zaravni.
Zaravan rijeke Krke nastala je krajem pliocena i početkom pleistocena, dok se njezin kanjon usijecao u reljef u kasnom ledenom dobu. Ono što čovjek, dijeleći u eone i epohe, broji u milijunima godina za Zemlju je tek trenutak. U geomorfološkom smislu, u porječju rijeke Krke izdvajaju se tri dijela: planinsko područje na sjeveroistoku, u kojemu su duboko usječene doline pritoka rijeke Krke, polja u središnjem dijelu, s izraženom hidrografskom mrežom s brojnim izvorima, i Sjevernodalmatinska zaravan.
Kao i cijeli reljef rijeke Krke, i njezina zaravan poseban je oblik u kršu. Na njoj i pod njom nalazi se tvrdi vapnenac. Jednako je uravnjena, bez obzira na promjene u sastavu stijena, uzdižući se postupno prema planinskom dijelu. Ako pokušamo zamisliti područje rijeke Krke na prijelazu iz pliocena u pleistocen, kada se formirala zaravan, i kasnije u kasnom pleistocenu, kada se formirao njezin kanjon, trebamo imati na umu velike promjene u klimi i odnosu kopna i mora. Iz tadašnjih geoklimatskih prilika pojedini znanstvenici iščitavaju budućnost Zemlje i njezinih stanovnika.
Iz toga razdoblja potječu kosti južnoga slona iskopane 70-ih godina prošloga stoljeća u glinokopu Strmica, u malom mjestu sjeverno od Knina kroz koje protječe Krkin pritok Butišnica. Južni slon nije imao krzno a živio je u donjem-srednjem pleistocenu, prije 700 000 – 2 600 000 godina, kada je klima bila puno toplija nego danas. Nađene su i kosti gornjepliocenskog-donjepleistocenskog praslona i donjepleistocenskog toplodobnog nosoroga. Pronađeni su očnjak koji je pripadao Pantheri toscani, zvijeri sličnoj današnjem leopardu, i očnjak donjepleistocenskog medvjeda (Ursus etruscus). Nalaze je opisao prof. Mirko Malez, hrvatski geolog, speleolog i paleontolog, poznat kao pionir hrvatske speleoarheologije, a nama ih je protumačio Dražen Japundžić, voditelj Geološko-paleontološkog odjela Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja. Dio prikupljene građe čuva se u Zavodu za geologiju i paleontologiju kvartara pri Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
Postoji nekoliko teorija o postanku zaravni. Fluvijalna teorija pretpostavlja postojanje velike, široke i spore rijeke u geološkoj prošlosti, kada je klima bila vlažnija a voda obilnija, koja je erodirala vapnenačke stijene inicijalnog reljefa. Nagnutost terena od zaleđa prema moru ide u prilog toj teoriji. Prema drugoj teoriji, koja se naziva abrazijskom, zaravan je nastala djelovanjem mora, koje se postepeno povlačilo. Postoji i fluvijalno-abrazijska teorija, koja povezuje prethodne dvije tumačeći postanak zaravni istodobnim djelovanjem mora i kopnenih tekućica. Korozivna teorija objašnjava zaravnjenje kraja oko Krke kompleksnom interakcijom erozije, ispiranja i korozije vapnenaca u toplim i vlažnim paleoklimatskim uvjetima koji su vladali prije tri milijuna godina. Znanstvenici i istraživači navode još i tektonsku teoriju, prema kojoj je zaravan nastala mjestimično različitim uzdizanjem i izvijanjem Zemljine kore a duž lomnih polja oblikovala su se polja i riječna dolina (kanjon).
Kao posljedica intenzivne kasnopleistocenske glacijacije, tektonski i litološki predisponiranim smjerovima u tu se zaravan usjekao kanjon rijeke Krke.
Usječen u Sjevernodalmatinsku kršku zaravan, gotovo okomitih strana, kanjon rijeke Krke, pored ljepote prizora, osobit je na mnogo načina.
Najveći i najpoznatiji kanjon na svijetu jest onaj u Arizoni koji je milijunima godina dubila rijeka Colorado – Grand Canyon. Drugi po dubini u svijetu, a najdublji u Europi, kanjon je rijeke Tare u Crnoj Gori. Usječen u Sjevernodalmatinsku kršku zaravan, gotovo okomitih strana, kanjon rijeke Krke, pored ljepote prizora, osobit je na mnogo načina. Najmlađi je dio reljefa. Preostalo je još izdizanje sedrenih barijera, koje je cijelom području dalo jedinstven izgled, danas prepoznatljiv u cijelom svijetu.
Kada bismo geomorfološke čimbenike učinili jako jednostavnima i slikovitima, rekli bismo da je došlo do loma površinskog dijela Zemljine kore od Dinare do mora kojim je potekla površinska voda. Ipak, stvaranje kanjona rijeke Krke rezultat je složenijih procesa i tektonskih pokreta. Usijecanje korita rijeke Krke u zaravan bilo je monofazno, odnosno kanjon nije nastao postupno, već odjednom, što dokazuje izostanak riječnih terasa. Modifikator prvoga toka bio je inicijalni reljef a sam tok bio je određen tektonskim pokretima i sastavom stijena. To se očitovalo u lomnim linijama i laganom izvijanju zemljišta koje je pogodovalo erozivnoj snazi rijeke. Krka je tada imala više vode i valjala veće stijene utirući tako sebi put do mora, koje je zbog niže razine bilo udaljenije nego danas. Upravo zato paleokanjon rijeke Krke možemo pratiti sve do južne obale otoka Zlarina u šibenskom arhipelagu. Sve se to zbivalo tijekom glacijala, oledbe ili hladnog razdoblja (gornjega pleistocena – Würma, prije 40 000 do 170 000 godina).
Nakon würmske oledbe na geološkoj vremenskoj ljestvici slijedi rani holocen, u kojemu dolazi, uslijed velikog otapanja leda, do izdizanja morske razine za 120 – 125 m. To se pak zbilo prije otprilike 18 000 godina, kada je nastao estuarij rijeke Krke od Šibenika do Prukljanskog jezera. Daljnjim izdizanjem morske razine došlo je do prodora mora sve do Skradinskoga buka. Danas govorimo o estuariju rijeke Krke, koji počinje ispod slapišta Skradinskog buka na sjeveru i proteže se do tvrđave sv. Nikole na jugu, u dužini nešto većoj od 22 km. U njemu su se smjestili gradovi Skradin i Šibenik i pitoreskna mjesta poput Zatona i Rasline, u prirodnoj cjelini u kojoj je tijekom tisućljetne povijesti nastala kulturnopovijesna baština vrijedna poštovanja. Cijelo to vrijeme Krka je tekla površinom mora. Kako će se dalje mijenjati ta iskonska isprepletenost slatke i slane vode, pokazat će geološka budućnost Zemlje. Brojni znanstvenici misle da interglacijal još nije dosegnuo svoj maksimum te da se morska razina i dalje podiže, pojačana antropogenim utjecajem efekta staklenika. Svijest o tomu da, prvi put u eonima dugoj prošlosti Zemlje, i čovjek utječe na prirodne procese valja nam imati na umu dok plovimo od Šibenika do Skradinskoga buka. Jer voda ima sjećanje.
Nakon što su se iz pradavnoga mora izdigle krške vapnenačke stijene, zaravnio okolni kraj i usjekao kanjon, nastali su slapovi rijeke Krke oblikovavši današnji izgled riječnoga korita i obilježja živoga svijeta. Slapovi su najmlađi oblici u kanjonu.
Proces stvaranja sedre počeo je u pleistocenu te s povremenim prekidima traje do danas. Kada je, nakon posljednjeg glacijalnog stadija nazvanog Würm, klima postala toplija, brzina strujanja vode smanjila se pa su stvoreni uvjeti za naseljavanje alga, mahovina i drugih organizama koji sudjeluju u procesu osedravanja. Pleistocenska sedra u dolini rijeke Krke i njezinih pritoka nalazi se i do 20 m iznad današnjeg korita, što nam govori o visini na kojoj je u to doba tekla rijeka. Takvu sedru nazivamo fosilna sedra.
Veći dio sedre na slapovima mlađi je od 10 000 godina. Stvaranjem sedrenih naslaga u postwürmskom razdoblju počinju se izdizati Skradinski buk, Roški slap i ostali slapovi duž vodotoka, zbog čega nastaju Visovačko jezero i ostale nakupine vode u kanjonskim dijelovima današnje Krke.
Oblici sedre razlikuju se i prema starosti. Najmlađe sedrene tvorevine jesu pragovi, koji nastaju ispod površine vode. Razlikujemo još i barijere, sedrene zastore, čunjeve i mnoge druge oblike. Prema strukturi i veličini sedrenih barijera znamo da su se najveće količine sedre taložile pri kraju riječnoga toka, gdje je brzina strujanja vode bila manja. Upravo je Skradinski buk najduža sedrena barijera na rijeci Krki i u Europi.
Sedra, tufa, travertin, bigar ili vapneni mačak naziv je za kalcijev karbonat (vapnenac) koji se u tekućicama taloži iz vode na različite vrste podloga. Sedra se može taložiti samo u vodama u kojima ima dovoljno otopljenog kalcijeva bikarbonata. Takve su upravo vode u kršu jer je krš zemljište sazdano od vapnenačkih i s njima pomiješanih stijena koje se jednim imenom zovu karbonatne stijene. Lako se otapaju i tvore vrlo čudne oblike na površini i u podzemlju. Da bi se kemijski procesi mogli nesmetano odvijati, važan je niz faktora: temperatura, brzina strujanja i pH-vrijednost vode, koncentracija otopljenog kisika i sadržaj organskih tvari u njoj.
Za proces sedrenja važni su i sedrotvorci, vodene alge i mahovine, koji hvataju kristaliće kalcita i bez kojih se istaloženi kalcijev karbonat ne bi mogao zadržati jer bi ga odnijela voda, osobito tamo gdje je brza, a to je uglavnom na mjestima neravnog dna. Nagib i građa riječnog korita nisu ni na jednom slapu isti pa zato danas možemo uživati u jedinstvenoj ljepoti svakoga od njih.
Uvjeti za rast sedre najpovoljniji su u današnje vrijeme, pa taj proces možemo pratiti duž cijeloga toka – na rijeci Krki stalno nastaju nove sedrene naslage, koje izgrađuju buduće slapove. Ali treba naglasiti da je sedra vrlo osjetljiva na onečišćenje vode i povećanu koncentraciju organskih tvari u njoj. Stoga je naša primarna funkcija očuvanje sedrenih slapova kao osjetljivoga prirodnog sustava i čistoće vode i njezina okoliša.
Hidrografija krša puna je iznenađenja. Putovi kojima teku podzemne vode i brojni načini na koje su povezane ili razlozi zašto to nisu izazov su istraživačima spužvastog podzemlja krša. Krka, u toliko aspekata fenomen krša, nije, ni kada govorimo o njezinu izvorištu, iznimka.
Krka izvire iz vrela u pećini podno brda Krševca, 3,5 km sjeveroistočno od Knina. Vrelo pripada tzv. vokliškom tipu, u znanosti tako nazvanom prema mjestu Fontaine-de-Vaucluse u južnoj Francuskoj. Obilježje mu je nepresušnost, ali s jakim kolebanjima tijekom godine. Izvor rijeke Krke sastoji se od tri stalna izvora: Glavnog izvora, Malog izvora i Trećeg izvora. Glavni izvor nalazi se u špilji (sifonu) podno 22 m visokog Topoljskog slapa, na nadmorskoj visini od 224 m. Treći izvor i Mali izvor nalaze se na lijevoj obali Krke, prvi 50, drugi 150 m nizvodno od slapa. Treći izvor daje oko 3 – 5 % ukupnih voda izvora Krke, Mali izvor oko 10 – 15 %, a najizdašniji je Glavni izvor s oko 80 – 95 %. Izdašnost Glavnog izvora kreće se od 1,5 do 10 m³/s.
Ono što izvor rijeke Krke čini zanimljivim i jedinstvenim jest slap Krčić, Topoljski buk ili Veliki slap, koji se, rušeći se s 22 m visine, ulijeva u vrelo Krke. Topoljskim bukom završava i tok rječice Krčić a sam slap ušće je kojim se ona ulijeva gotovo u izvor rijeke Krke u njegovu podnožju. Glavno, nepresušno vrelo Krke vidljivo je samo ljeti kada korito Krčića presuši a Topoljski buk ostane bez vode. Dođemo li tu zimi, vrelo je Krke pokriveno obiljem slapovite vode Krčića – pa mu nema ni traga.
Krčić je u morfogenetskom pogledu izvorište rijeke Krke a danas i njezin prvi pritok. Izvire u podnožju Dinare, zapadno od sela Kijeva, na nadmorskoj visini od 375 m. Dug je 10,5 km. Za obilnih kiša ili otapanja snijega na planinama u zaleđu Krčić je neobuzdana bujična rijeka, dok ljeti potpuno presuši. Kada ljeti ne bi presušivao, Krčić kao pojam tada ne bi ni postojao a vrelo Krke bilo bi tamo gdje je danas izvor Krčića, podno Dinare, za koju i predaja kaže da je mjesto gdje se Krka rađa. Ipak, ljudi su prepoznali sezonski vodostaj Krčića i nazvali ga njegovim današnjim imenom. U nedavnoj geološkoj prošlosti, zbog hladnije klime i više padalina, nije presušivao pa su Krka i Krčić činili jedan tok. O tome svjedoče ostaci obilnih sedrenih naslaga u dolini Krčića visoko iznad današnjeg toka.
Kompleksni geološki uvjeti ovoga prostora razlog su kompliciranih hidroloških odnosa. Jaki krški izvori vezani su za dotoke podzemne vode iz planinskog područja Dinare i njezina zaleđa na području susjedne države Bosne i Hercegovine (Biondić i Biondić 2014). Trasiranja podzemnih tokova pokazala su da planina Dinara nije prepreka kretanju podzemne vode.
Pritok (pritoka) je rijeka ili potok koji se ulijeva u drugu tekućicu, a ne izravno u more ili jezero. Ohio i Missouri u Sjevernoj Americi, koje su same po sebi velike rijeke, zapravo su pritok rijeke Mississippi. Rijeka Krka u slatkovodnom dijelu toka prima pet pritoka: Krčić (10,5 km), Kosovčicu (12,5 km), Orašnicu (5,3 km), Butišnicu (39 km) i Čikolu s Vrbom (37,8 km), a u potopljenom dijelu ušća rijeku Guduču (7 km).
Gdje završava Krčić, počinje Krka. Krčić je u morfogenetskom pogledu izvorište rijeke Krke a danas njezin prvi pritok. Izvire u podnožju Dinare, zapadno od sela Kijeva, na nadmorskoj visini od 375 m. Dug je 10,5 km. Za obilnih kiša ili otapanja snijega na planinama u zaleđu Krčić je neobuzdana bujična rijeka, dok ljeti potpuno presuši. U nedavnoj geološkoj prošlosti nije presušivao, zbog hladnije klime i više padalina, pa su Krka i Krčić činili jedan tok. O tome svjedoče ostatci obilnih sedrenih naslaga u dolini Krčića visoko iznad današnjeg toka.
U Kninskom i Kosovom polju Krka prima nekoliko mirnih pritoka: Butišnicu, Orašnicu i Kosovčicu. Na najstarijim kartografskim prikazima iz vremena uspostave mletačke vlasti područje podno kninske tvrđave oko koje zavijaju Krka i Kosovčica čini široki močvarni pojas označen kao paludi. Zbog toga se nametala potreba regulacije gornjeg toka rijeke Krke i melioracije okolnih krških polja. Prvi znatniji lijevi pritok rijeke Krke jest Kosovčica, koja dovodi vode nekoliko stalnih ili povremenih izvora s istočnog oboda polja, a desni Orašnica, koja glavninu vode dobiva od Crnog vrela i izvora u Vrpolju. Nizvodno od ušća Orašnice u Krku, nakon što napusti Kninsko polje, s desne strane utječe rijeka Butišnica, njezin najizdašniji pritok, s protokom od 2 do 20 m³/s i površinom slijeva od 225 km². Butišnica izvire iz nekoliko izvora kod sela Kaldrme, u planinskom području u najsjevernijem dijelu slijeva rijeke Krke. Za Prvog svjetskog rata nasipom je odvojena od Krke pa rijeke sada teku paralelno do svog spoja tako da je „prirodno“ ušće kod Bulinog kuka pomaknuto oko dva kilometra nizvodno.
Petrovim poljem protječe rijeka Čikola, posljednji i najveći pritok u slatkovodnom toku Krke. Na svome putu od izvora na padinama Svilaje do ušća u rijeku Krku ponad Skradinskog buka Čikola je dijelom nizinska, dijelom kanjonska rijeka. U literaturi podaci o dužini Čikole variraju od 39 do 47 km, a površina slijeva iznosi 836,8 km². Za vlažnih zima rijeka obiluje vodom pa poplavljuje dio polja, a u ljetnim mjesecima vodostaj je jako nizak zbog suše i navodnjavanja zemljišta uz njezin srednji tok pa redovito presuši. Kroz cijelo 19. stoljeće provlačio se problem regulacije toka Čikole zbog plavljenja polja, uništavanja usjeva i širenja malarije.
Posljednji Krkin pritok, rijeka Guduča, nastavak je korita rječice Bribišnice, koja izvire na zapadnoj strani Bribirske glavice. Kod mosta u Lađevcima Bribišnica mijenja naziv pa kao Guduča sljedećih sedam kilometara teče do Prukljanskog jezera. Gornji tok često je suh, a donji je potopljena dolina. Donji dio toka i ušće vodotoka Guduče područje je karakteristične močvarne vegetacije i bogate i raznolike flore i faune, iznimnog pejsažno-ambijentalnog ugođaja.
S triju strana svijeta, sa zapada, sjevera i istoka, rijeku Krku nadvisuju planinski masivi Velebita, Dinare, Svilaje i Mosora.
U reljefu oko Krke ističu se planinski zid na sjeveru koji tvore Dinara, Uilica i jugoistočni ogranci Velebita, poljske udoline (Kninsko, Kosovo i Petrovo polje), vapnenačke zaravni (sjevernodalmatinska, kistanjska i zaravni oko Krke i Čikole) i kanjoni s tokovima Krke, Krčića i Čikole. Između poljskih udolina i zaravni smještena je planina Promina.
Planine oko Krke nastale su vjerojatno prije otprilike dvadeset do trideset milijuna godina a pripadaju području Dinarida. Generalno gledajući, područje Dinarida, u kojem je usječen kanjon rijeke Krke, nastalo je subdukcijom Afričke ploče (Jadranske mikroploče) pod Euroazijsku ploču, kao rezultat raspada i kretanja paleokontinenta Gondvane i superkontinenta Laurazije. Sudar Afričke ploče s Europskom, koji je započeo još krajem krede prije šezdeset pet milijuna godina, a traje i danas, uzrokovao je smanjenje oceana što je popraćeno intenzivnim tektonskim pokretima. Slojevi stijena, prvotno istaloženi na dnu oceana, naborali su se, razlomili i izdigli iz mora te stvorili goleme planinske lance kao što su Alpe i Dinaridi. U vrijeme taloženja prvih naslaga na području današnje rijeke Krke područje Dinarida pripadalo je prostranom moru Tetis.
U svom radu Polja gornje Krke profesor Mladen Friganović vodi nas krajem oko gornje Krke koji se nalazi na prijelazu iz planinskog zaleđa u primorje. Udolina (Kninskoga, Kosova i Petrova polja) pruža se gotovo meridijanski. Na istoku je zatvaraju ogranci Dinare (1 831 m) i Svilaje (1 509 m), na zapadu je vapnenačka zaravan koja se proteže do jugoistočnih ogranaka Velebita i bukovačkih brda. Sjeveroistočno od Kninskoga polja dominira vapnenački masiv Dinare i njezini ogranci. Dinara je međaš između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Sve što je u prisoju (strani okrenutoj suncu) pripada Dalmaciji, a sve što je u osoju (strani zaklonjenoj od sunca) u granicama je Bosne i Hercegovine. S najvišeg vrha Dinare pogled se stere na Peručko jezero i na planinu Troglav, kao i na Svilaju i Prominu, koje s Dinarom ispunjavaju horizont oko rijeke Krke.
Istočno od Kninskoga polja pruža se dolina Krčića, kojom je ono povezano s udolinom između Dinare i Svilaje. Istočno i zapadno od Kninskoga polja proteže se vapnenačka zaravan u koju je Krka usjekla svoje korito. S obje strane južnoga dijela Kosova polja zaravan se sužava i naglo prelazi u strme vapnenačke padine Kozjaka i Promine. Oko Petrova polja zaravan je najizrazitija i najprostranija na istoku, gdje kao blago izvijeni „Podi“ prelazi u padine Svilaje. Na zapadnom dijelu polja izdiže se Promina (1 148 m), tipičan primjer otočne uzvisine. Promina je na zapadu omeđena kanjonom rijeke Krke, na jugu kanjonom Čikole, a na istoku Petrovim poljem. Dominira okolnim nižim krajolikom, pa se s nje prema jugu pruža lijep pogled na Miljevačku zaravan i na Krku i Čikolu, a s vrha se vidi i Jadransko more s otocima, od kojeg je udaljena 30 km.
Kninskim poljem protječe Krka s pritocima Orašnicom i Butišnicom s desne i Kosovčicom s lijeve strane. Petrovim poljem protječe Čikola s Vrbom i njihovim povremenim pritocima.
U reljefu rijeke Krke ističu se tri dijela: planinsko područje na sjeveroistoku, Sjevernodalmatinska zaravan s kanjonima i dolinska proširenja ili polja. Krška polja najveće su krške depresije. Za njih je karakteristično zaravnjeno dno, u kojemu se vrlo često nalazi vodeni tok. Kod otvorenih polja, kakvo je npr. Kninsko, takav tok iz polja otječe kroz duboki kanjon, dok su prava krška polja zatvorena sa svih strana a vodeni tokovi poniru na njihovu rubu, kao rijeka Lika u Ličkome polju (N. Bočić). Na području rijeke Krke nalaze se Kninsko, Kosovo i Petrovo polje. Udolina triju polja pruža se gotovo meridijanski u dužini od 41 km. S istoka je zatvaraju ogranci Dinare i Svilaje, na sjeveru se nastavlja dubokom dolinom Butišnice, a na zapadu se nalazi vapnenačka zaravan koja se proteže do jugoistočnih ogranaka Velebita i bukovačkih brda. Kninskim poljem protječe Krka s pritocima Orašnicom i Butišnicom s desne i Kosovčicom s lijeve strane. Petrovim poljem protječe Čikola s Vrbom i njihovim povremenim pritocima. Profesor Mladen Friganović, u svom djelu Polja gornje Krke, već je 1961. dao detaljan opis tih oblika u kršu i života u njima.
O postanku polja postoje dva mišljenja. Jedno zastupa tektonski postanak, a drugo tektonsku predispoziciju, poslije koje je uslijedilo preoblikovanje zemljišta vanjskim procesima. Polja su oblikovana na kontaktnom području Adriatika i Dinarika, dviju megastrukturnih jedinica okršenog prostora Dinarida. Trima poljima zajedničko je to da površinske vode istječu iz njih duboko usječenim kanjonima i da njihovi vodostaji u cijelosti ovise o rasporedu padalina. Pluvijalni ili kišni riječni režim najizraženiji je u Petrovu polju. U prošlosti su zimi vode plavile polja, dok bi ljeti ona oskudijevala vodom, što je otežavalo gospodarski razvoj, koji se temeljio na iskoristivosti obradivih površina i brojnim mlinovima koje je pokretala snaga vode. Te je oscilacije osobito osjećao grad Knin. Stoga se stalno nametala potreba za regulacijskim zahvatima.
Kninsko polje je najmanje: s golubićkim dijelom obuhvaća 24,2 km². Kao Tenin campum spominje se već 1050. godine. Neodređena je oblika. Od Kosova polja dijele ga glavica Konj i greben Burnum, između kojih se usjekla Kosovčica. Njegovo dno sastoji se od dviju naplavnih ravni, Krke na istoku i Butišnice na zapadu, međusobno odijeljenih nizom brežuljaka. Na južnom rubu polja diže se vapnenački greben Spas, podno kojeg je nikao i razvio se Knin. Kosovo polje je, kao i Kninsko, izduženo u meridijanskom pravcu. Prema položaju, veličini i nadmorskoj visini, zauzima srednje mjesto među trima poljima: obuhvaća površinu od 33,8 km² a proteže se u dužini od 13,5 km od Burnuma do Tepljuha. Najveće je Petrovo polje: dugo je 17 km a obuhvaća površinu od 57 km², što znači da ima najprostraniju i najpovezaniju aluvijalnu ravan. Ima oblik istokračnog trokuta, s osnovicom pruženom duž jugoistočnog ruba Promine, a vrhom u sutoku tokova Vrbe i Čikole. Stari mu je naziv Campus Illyricum, dok se pod današnjim imenom prvi put spominje u 11. st. Nazvano je, vjerojatno, po posljednjem hrvatskom kralju, Petru Svačiću, tj. po gradini Petrovac na sjevernom rubu polja, koju je on sagradio i u njoj povremeno boravio.
Krka je spoj suprotnosti ogoljela i tvrda vapnenca i krša što propušta vodu i pojačava sušu, mekšeg i zelenijeg dolomita te prhkog lapora u podoljima. Krka je spoj bure i juga, primorja i Zagore. Tu se prožimlje vazdazeleno sredozemno raslinje s kontinentskim.
Tako je na području jedne rijeke i klima dvojka. Krka teče od Knina do Šibenika pa se klimatske karakteristike analiziraju na temelju podataka klimatoloških postaja u tim dvama gradovima. S prosječno 2 647 sati godišnje sa sijanjem sunca u Šibeniku i 2 377 u Kninu, područje Nacionalnog parka „Krka“ spada u najsunčanija područja u Hrvatskoj.
Dolinom rijeke Krke utjecaj mora prodire duboko u kopno pa znatno djeluje na klimatske prilike u Nacionalnom parku. U oblikovanju doline veliku ulogu imale su paleoklimatske prilike, odnosno izmjena glacijala i interglacijala. Tijekom toplijih razdoblja stvarane su sedrene barijere, ujezerivana je voda iznad njih i smanjivao se proces erozije. S druge pak strane, tijekom hladnijih razdoblja, osobito početkom glacijala, kada je količina oborina rasla, uz pad temperature, pojačavala se fluvijalna erozija. U središnjem razdoblju glacijala količina oborina bila je veća za oko 20 % a temperatura manja za 4 do 5 °C od današnje. Druga polovica razdoblja glacijacije obilježena je smanjivanjem količina oborina – do prije 20 000 godina one su bile i do 20 % manja u odnosu na današnje – zbog akumulacije leda na dinarskom prostoru i, posljedično, snižavanja temperature – za oko 12 °C u odnosu na današnju.
Oznaka klime područja Nacionalnog parka „Krka“ po Köppenovoj klasifikaciji jest Csa, što označava umjereno toplu sredozemnu kišnu klimu sa sušnim i vrućim ljetnim razdobljem. Područje NP„Krka“ karakterizira izmjena četiriju izraženih godišnjih doba. Tmurno i oborinsko vrijeme zimi izmjenjuje se s lijepim i sunčanim ljeti. Srednja godišnja temperatura zraka u Kninu iznosi 13 °C, dva stupnja manje od one u Šibeniku, koja, zbog utjecaja mora, iznosi 15 °C. Srednja temperatura zraka u siječnju, najhladnijem mjesecu u godini, u Šibeniku iznosi oko 7 °C, a u Kninu oko 5 °C, dok je u najtoplijem mjesecu, srpnju, njezina vrijednost u Šibeniku 25 °C, a u Kninu 23 °C. Zbog utjecaja mora, koje se sporo hladi, jesen je toplija od proljeća. Mala je vjerojatnost vrlo niskih temperatura.
Blizina mora i okruženje planina utječu na količinu oborina. Najviše je oborina tijekom jeseni i zime. Od listopada do prosinca padne trećina ukupne godišnje količine oborina pa je u to vrijeme rijeka najbogatija vodom. Najmanje oborina ima ljeti, pogotovo u srpnju. Snijeg je na ovom području vrlo rijetka pojava, osobito uz more.
Osim u najsunčanije, područje Nacionalnog parka „Krka“ spada i u najvedrije dijelove Hrvatske. Jesen je manje sunčana od proljeća, a najmanje je sunca u prosincu i siječnju, kada su dani najkraći i kada je najviše oblaka. Uz dolinu rijeke Krke prevladavaju vjetrovi hladnog polugodišta: sjeveroistočnjak – bura i jugoistočnjak – jugo. Bura je izražena na cijelom području, a jugo samo na donjem toku rijeke Krke. Ljeti, za vedra vremena, razvija se blagi danji vjetar, maestral, koji puše iz smjera zapada ili jugozapada.
*Mladen Friganović, Rijeka Krka: od antičkog Titiusa do nacionalnog parka
Izvor: Perica, Orešić, Geomorfološka obilježja doline i poriječja rijeke Krke s osvrtom na dio od Knina do Bilušića buka, 2005.
Krška područja odlikuje bezvodnost, a prevlast karbonatnih stijena i njihova tektonska razlomljenost pospješuju poniranje atmosferskih voda u unutrašnjost. Rijeka Krka površinski teče iznad razina kolebanja temeljnih krških podzemnih voda kao viseća tekućica koja na takvoj podlozi ne gubi vodu.
Vode koje teku i poniru i podzemni putovi kojima se isprepleću, međusobno napajaju pa opet izviru posebnost su krša. Ni područje rijeke Krke nije iznimka, dapače, 72,5 km rijeke kroz bezvodni krš prirodni su fenomen. Slatkovodni dio toka rijeke Krke dug je 49 km, a na preostalih 23,5 km osjeća se utjecaj mora. Sa svojim pritocima Krka čini nadzemni slijev površine 2 450 km², a s hidrogeološkim slijevom zauzima područje od 2 650 km². Ukupni pad toka iznosi 224 m. Krška područja odlikuje bezvodnost, a prevlast karbonatnih stijena i njihova tektonska razlomljenost pospješuju poniranje atmosferskih voda u unutrašnjost. Rijeka Krka površinski teče iznad razina kolebanja temeljnih krških podzemnih voda kao viseća tekućica koja na takvoj podlozi ne gubi vodu. Za krš je svojstvena dinamična i izravna veza površinske i podzemne vode, koja stvara različita staništa i prenosi hranjive tvari te tako omogućuje život i na površini i u podzemlju. Zato je očuvanje osjetljiva krškog ekosustava od najveće važnosti.
Kompleksni geološki uvjeti razlog su kompliciranih hidroloških odnosa. Na području rijeke Krke susreću se dvije megastrukturne jedinice: Dinarik i Adrijatik. Dinarskoj karbonatnoj platformi pripada planinski dio slijeva rijeke Krke do tektonske zone Strmica – Knin – Petrovo polje, Jadranskoj karbonatnoj platformi zaštićeni dio kanjona. Najveći dio karbonatnih naslaga je vodopropustan pa voda ponire u okršeni reljef, dok manji dio ima funkciju nepropusnih stijena, koje su barijera za podzemne vodene tokove. Zone nepropusnih stijena nalaze se u izvorišnom dijelu, oko Knina i sjevernije od njega, gdje se nalaze izvori, nadzemni i podzemni tokovi koji „prihranjuju“ kanjonski dio rijeke Krke. Najjužniji krški izvor u toj zoni jest Čikola u Petrovu polju. Taj se izvor za sušnih razdoblja ne prelijeva, a za kišnih formira rijeku. Zona vodonepropusnih naslaga ili fliš proteže se i na južnoj granici Parka, oko Skradinskoga buka pa do izvora Torak na ušću Čikole u Krku, a obuhvaća i donji dio Visovačkog jezera. Krka se prihranjuje i podzemnim vodama. Dio tih voda potječe iz dinarskog zaleđa (Grahova polja), a dio iz gornjeg porječja rijeke Zrmanje, s kojom Krka dijeli zajedničko podzemno vodno lice. Najizdašniji izvori uzduž kanjona rijeke Krke jesu Miljacka i Jaruga, a u kanjonu rijeke Čikole izvor Torak. Nizvodno od Skradinskoga buka izvorište je Jaruga, a od prukljanskog dijela nizvodno bočati izvor Litno u Zatonu.
Porječje Krke tijekom godine primi oko 1 250 mm oborina. Najviše kiše padne u zimskom razdoblju, dok su ljeta vrlo suha. Vodostaj Krke najviši je u studenome i ožujku, a najniži u kolovozu. Srednja vrijednost protoka Krke na izvoru iznosi 12 m³/s a na Skradinskom buku 55 m³/s. Maksimalna vrijednost protoka, 481 m³/s, zabilježena je 24. prosinca 1982., a minimalna, 4,99 m³/s, 5. listopada 1961. Najviša temperatura vode na Skradinskom buku, 27,5 °C, zabilježena je 25. kolovoza 2011., a najniža, 3,5 °C, 12. siječnja 1985. Najveća vrijednost vodostaja na Skradinskom buku, 223 cm, zabilježena je 7. prosinca 2005., a minimalna, samo 5 cm, 3. listopada 1990.
HR 
EN