Ako se niste nauživali pogleda na Manojlovac s Carskog vidikovca, uputite se strmim spustom niz kanjon do starih vodenica, koje se, nakon što su utihnuli njihovi mlinovi, skrivaju u gustom raslinju. „Oko voda svud zelenilo, rosna mahovina i lišaji, bršljan, koji se penje, i vilinkosa koja se spušta niz klisure. Eno tamnozelenog javora, lisnate smokvenice, vrba jadikovka, srebrolistih trepetljika i vitih jela. Voda se najprije modri kao u dubokim jezerima, protječe podno gordih klisura i mrkih litica, proviruje uz grebene, plače zelene otočiće, gusto grmlje, preskače manje zapreke i čedno se u bjelini pušta niz široku stepenicu.“ Čini se, prema njegovu putopisu o rijeci Krki iz 1927., da se don Krstu Stošića snažno dojmio najviši Krkin slap.

I danas je doživljaj isti. Kanjon u kojem je slap obrastao submediteranskim raslinjem, a oko slapa na vlažnim, sjenovitim mjestima i u polušpiljama raste gospin vlasak (Adiantum capillus veneris), rijetka svojta papratnjače, tercijarni relikt tropskog podrijetla. Zovu ga i gospine ili viline vlasi. U mitologiji se gospin vlasak povezuje s ljepotom i ljubavi. U kršćanstvu je jedna od brojnih biljaka posvećenih Majci Božjoj. U narodnoj medicini  njegovi se listovi stoljećima koriste za liječenje bolesti dišnih i mokraćnih putova. Gospin vlasak uvršten je, u kategoriji rijetke svojte, u Crvenu knjigu biljnih vrsta Republike Hrvatske.

Dok se spuštate prema vodi i divite vegetaciji, hodate i drevnim putom koji su koristila ilirska plemena i rimski vojnici. No ta staza potječe još iz prapovijesnih vremena, kada se u Puljanima, na lijevoj obali Krke, nalazila ilirska gradina, koja je bila prometno povezana ne samo s istočnim dijelom prostora koji je nadzirala, već i sa zapadnim, na desnoj obali rijeke. Logičan prijelaz bio je upravo iznad Manojlovačkog slapa. U antičko je doba dobio još veću važnost. Budući da su Rimljani bili vrsni graditelji cesta, oni su taj put uredili tako da je bio jedan od važnijih komunikacijskih putova između lijeve i desne obale Krke, odnosno između rimskog vojnog logora u Burnumu i pretpovijesne gradine, koja je nastavila živjeti i u antičkom razdoblju. Poveznica je bio drveni most, čiji su ostaci pronađeni u podnožju Manojlovačkog slapa. Mnogo stoljeća kasnije tim su putom stanovnici toga kraja odlazili do vodenica i postrojenja za pranje robe. Zvuk mljevenja žita tu je odzvanjao sve do 1965. godine, kada se ugasila zadnja vodenica a put zarastao. Nakon što su utihnuli zvuci mlina, i ljudskih koraka, ostao je samo šum vode što se ruši u dubinu.