Etnografska baština

Iskoristiti snagu vode, koje je bilo u izobilju, i pretvoriti je u koristan rad bio je primarni cilj čovjeka koji se nastanio na obalama rijeke ili u njenoj neposrednoj blizini.

Rijeka Krka živući je dokaz korištenja prirodnih vrijednosti za potrebe lokalnog stanovništva, a o tome svjedoče brojni mlinovi koji su postojali i još postoje uzduž njezina toka. Mlinove na rijeci Krki pokreće voda te se nazivaju i vodenicama, a  pripadaju sustavu predindustrijskih postrojenja. U životu stanovništva cijele Dalmacije, u srednjem vijeku i šire, imale su izniman značaj pa su zbog toga bile uzrok čestih sukoba. One ne samo da su bile važne za život, nego su donosile velike prihode.

Iako su često mijenjale vlasnike u osnovi su ostajale iste, gotovo bez ikakvih tehničkih inovacija. Premda više nemaju nikakav ekonomski značaj za stanovništvo ovoga prostora, one su danas prvorazredna turistička atrakcija. Tako su na Skradinskom buku i  Roškom slapu, a u već spomenutim izvornim objektima, prezentirani stara kužina, mlin s mlinskim inventarom, mlinareva soba, tkalački stan te kovačija i štala.

Vodenice (mlinice) na rijeci Krki pripadaju sustavu predindustrijskih postrojenja. Svjedoče o tradicijskom životu i privređivanju do prve polovine 20. stoljeća, s kontinuitetom baštinjenim iz starijih povijesnih razdoblja. Duž toka rijeke očuvano je 30-ak vodenica te više valjavica i stupa.

Najbolje su očuvane, sada obnovljene, vodenice na Skradinskom buku. Važan su spomenik gospodarske prošlosti Šibenika i šibenskog kraja, a u prošlosti su bile jedan od glavnih izvora ekonomske snage grada. Prvi se puta spominju 1251. u dokumentu kojim je kralj Bela III. razgraničio područje Šibenika i Trogira. Tijekom 14. i 15. st. vodenice na Krki bile su značajne za cijelu jadransku obalu jer se u njima mljelo žito iz brojnih gradova od Dubrovnika do Istre.

Postojeće vodenice na Skradinskom buku uglavnom su izgrađene na mjestima starih, srušenih za vrijeme ciparskog i kandijskog rata. Tipičnih su ruralnih stilskih karakteristika, što otežava pobližu dataciju objekata, i prema povijesnim podacima mogu se datirati u vrijeme prestanka turske opasnosti, krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Zidovi objekata građeni su kamenom i sedrom, a  povezani su mješavinom vapna i pijeska ili gline. Krovište i međukatne konstrukcije zgrada su drveni, a pokrov je kupa kanalica (nekada kamene ploče). Gradnja vodenica prati konfiguraciju terena, a iskorištene su i žive stijene i špilje. Pristup vodenicama sada je popločan nepravilnim kamenom.

Najveći očuvan sklop kuća je Gornja kuća na Skradinskom buku, koja se sastoji se od vodenice s mlinom, kuhinje (kužine) na katu, mlinareva stana i staje (štale). U prizemlju je šest obnovljenih mlinova, odnosno mlinskih kola, koji rade na principu drobilice.  Žrvanj radi tako da se materijal trlja i siječe između dva  mlinska kamena, od kojih se jedan okreće (površina je oboma hrapava i oštrih  rubova). Uz vodenicu je sačuvana ustava za sakupljanje vode i šest dovodnih kanala do mlinskih kola. U produžetku, usedrenoj pećini, smještena je stupa gdje se dogotovljavalo domaće sukno i pokrivači. Jak mlaz vode udarao je u palce grede i pokretao dva snažna drvena čekića. Oni su lupali po suknu i na taj ga način smekšavali. Uz stupu se nalaze i koševi u kojima su se prali i omekšavali razni proizvodi od sukna.